Transplantacija bubrega je opće prihvaćena metoda liječenja pacijenata sa kroničnim bubrežnim zatajenjem u svijetu. Kratkoročni ishod transplantacije bubrega značajno se poboljšao tijekom posljednjih nekoliko desetljeća zbog naprednijih kirurških tehnika, bolje medicinske skrbi, prevencije i liječenja infekcija, ali prije svega zbog napretka na području imunosupresivnog liječenja. Unatoč navedenim postignućima, poremećaj bubrežnog presatka još je uvijek čest nakon transplantacije, a pravodobna precizna dijagnoza bubrežne disfunkcije alografta nužna je za brzo i učinkovito liječenje pacijenata s transplantacijom bubrega. Biopsija i patohistološki nalaz bubrežnog presatka još uvijek ostaje standard za dijagnozu disfunkcije grafta. Ovo retrospektivno istraživanje uključuje kliničke i patohistološke arhivske podatke Klinike za urologiju i Zavoda za patologiju, Kliničkog bolničkog centra Rijeka u razdoblju od 1998. do 2015. godine u 148 transplantiranih pacijenata u kojih je učinjena biopsija presatka. Patohistološke dijagnoze u našem bioptičkom uzorku najviše su govorile u prilog odbacivanja (67.4%). Što se tiče dijagnoza odbacivanja, najveća kategorija u našoj studiji bila je akutna / aktivna skupina celularnog odbacivanja (36%). Velik udio u bioptičkom materijalu činila je kategorija bez histoloških znakova za odbacivanje (33%) ali su nađene promjene na krvnim žilama (48%), oštećenju parenhima kalcineurinskim inhibitorima (20%). Akutnu tubularnu nekrozu smo našli u 45 od 148 pacijenata. Sam ATN bez drugih promjena bio je prisutan u 27 bioptičkih uzoraka (60%) kao najčešći uzrok odgođene funkcije presatka. Uspoređujući pacijente s bioptičkim nalazom ATN i pacijente bez te promjene dobivena je značajna razlika u duljini trajanja ishemije (p= 0,001).