Pitanje ostvarivanja prava nacionalnih manjina i njihova zaštita pravi su ispit svakog demokratskog društva. Iako su manjine, prvo vjerske, a kasnije etničke poznate dugi niz godina i mogu se smatrati povijesnom kategorijom, te su od velikog interesa za svako demokratsko i moderno društvo, do danas nema jedinstvene defincije nacionalnih manjina na međunarodnopravnoj razini. Svaka država treba osigurati unutarnju integraciju nacije, ali i adekvatno urediti prava nacionalnih manjina na njihovom području. S istim se problemom nakon Domovinskog rata suočila i Republika Hrvatska. Nakon osamostaljivanja Republika Hrvatska ubrzo je, što vlastitim naporima, što pod pritiskom međunarodne zajednice, prava pripadnika nacionalnih manjina zaštitila širokom lepezom zakona. Priznavanje i zaštita prava nacionalnih manjina bile su zapravo uvjet priznavanja Hrvatske od strane međunarodne zajednice, po čemu se Hrvatska ne razlikuje od ostalih tranzicijskih zemalja koje su također podnijele teret tog pritiska. Osim spomenutog, ekonomska kriza, politički sukobi i nestabilnost nerijetko su se pokazali razlogom za davanje određenih ustupaka manjinama kako bi se spriječio eventualan sukob. U Republici Hrvatskoj zaštita počinje na razini Ustava Republike Hrvatske. Ustavnim promjenama iz 1997.godine u preambuli Ustava navodi se Republika Hrvatska kao nacionalna državu hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina. Posljednji veliki korak zakonodavca u nastojanju sveobuhvatne zaštite nacionalnih manjina je donošenje “ Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2002. “ kojim se priznaju 22 različite nacionalne manjine. Uz navedeno možemo spomenuti integraciju prava manjina u brojne zakone o državnoj upravi te bilateralne sporazume koje je Hrvatska potpisala s matičnim državama nekih manjina. Model kojim se Republika Hrvatska pokušavala što više uskladiti s europskim načelima, također u želji da bude prihvaćena, ovaj put, u krug Europske unije, temelji se na integraciji izbjegavajući asimilaciju. Takav pristup obuhvaća većinu etničkih prava nacionalnih manjina, ponekad čak priznavajući i institute pozitivne diskriminacije. Prema zakonodavnom okviru prava nacionalnih manjina i njihova zaštita mogu se podijeliti u 4 razine : kulturna autonomija, razmjerno sudjelovanje u vlasti na državnoj i lokalnim razinama, odgoj i obrazovanje i prokogranična suradnja nacionalnih manjina. Ovaj rad bavi se spomenutim okvirom i položajem nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.