Sažetak | Pitanje ostvarivanja prava nacionalnih manjina i njihova zaštita pravi su ispit svakog
demokratskog društva. Iako su manjine, prvo vjerske, a kasnije etničke poznate dugi niz
godina i mogu se smatrati povijesnom kategorijom, te su od velikog interesa za svako
demokratsko i moderno društvo, do danas nema jedinstvene defincije nacionalnih manjina na
međunarodnopravnoj razini. Svaka država treba osigurati unutarnju integraciju nacije, ali i
adekvatno urediti prava nacionalnih manjina na njihovom području. S istim se problemom
nakon Domovinskog rata suočila i Republika Hrvatska. Nakon osamostaljivanja Republika
Hrvatska ubrzo je, što vlastitim naporima, što pod pritiskom međunarodne zajednice, prava
pripadnika nacionalnih manjina zaštitila širokom lepezom zakona. Priznavanje i zaštita prava
nacionalnih manjina bile su zapravo uvjet priznavanja Hrvatske od strane međunarodne
zajednice, po čemu se Hrvatska ne razlikuje od ostalih tranzicijskih zemalja koje su također
podnijele teret tog pritiska. Osim spomenutog, ekonomska kriza, politički sukobi i
nestabilnost nerijetko su se pokazali razlogom za davanje određenih ustupaka manjinama
kako bi se spriječio eventualan sukob.
U Republici Hrvatskoj zaštita počinje na razini Ustava Republike Hrvatske. Ustavnim
promjenama iz 1997.godine u preambuli Ustava navodi se Republika Hrvatska kao
nacionalna državu hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina.
Posljednji veliki korak zakonodavca u nastojanju sveobuhvatne zaštite nacionalnih manjina je
donošenje “ Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2002. “ kojim se priznaju 22
različite nacionalne manjine. Uz navedeno možemo spomenuti integraciju prava manjina u
brojne zakone o državnoj upravi te bilateralne sporazume koje je Hrvatska potpisala s
matičnim državama nekih manjina. Model kojim se Republika Hrvatska pokušavala što više
uskladiti s europskim načelima, također u želji da bude prihvaćena, ovaj put, u krug Europske
unije, temelji se na integraciji izbjegavajući asimilaciju. Takav pristup obuhvaća većinu
etničkih prava nacionalnih manjina, ponekad čak priznavajući i institute pozitivne
diskriminacije. Prema zakonodavnom okviru prava nacionalnih manjina i njihova zaštita
mogu se podijeliti u 4 razine : kulturna autonomija, razmjerno sudjelovanje u vlasti na
državnoj i lokalnim razinama, odgoj i obrazovanje i prokogranična suradnja nacionalnih
manjina. Ovaj rad bavi se spomenutim okvirom i položajem nacionalnih manjina u Republici
Hrvatskoj. |