Iako često neprimjetna, uz sarkazam i grotesku, ironija je jedan od najčešćih društvenih i kulturnih fenomena. Njezina je glavna odrednica indirektnost. Autori raznih žanrova često je uključuju u svoja dijela. Ovaj rad analizira ironiju kao književni, odnosno pripovjedni postupak u slikovnicama. Neki autori smatraju da je slikovnica po definiciji ironična (Nodelman, 1988), zbog semantičkoga razilaženja njezinih dvaju načina izražavanja, vizualnoga i verbalnoga. U prvome poglavlju na nekoliko se primjera pokazuje razlika između humora i ironije koji se često zamijene. To se poglavlje također osvrće na dječju sposobnost razumijevanja ironije. Drugo poglavlje posvećeno je slikovnici kao višemodalnom umjetničkom obliku i njezinim karakteristikama, s posebnim osvrtom na proces čitanja. Za slikovnicu su karakteristična tri aspekta čitanja: prebacivanje pažnje između vizualnoga i verbalnoga diskursa, interaktivnost i opetovano čitanje (Narančić Kovač, 2015). Sva tri aspekta obuhvaćena su u pojmu transmedijacije (Sipe, 1998), koji se objašnjava kao proces prevođenja jednoga znakovnoga sustava u drugi. U tom se kontekstu pojašnjava kako se u slikovnici pojavljuje ironija. Treće poglavlje analizira nekoliko primjera slikovnica u kojima se mogu naći različite vrste ironije (situacijska, dramatična i verbalna). U zaključku se rad osvrće na mogućnosti primjene ironičnih slikovnica u učionici u svrhu razvijanja učeničkih sposobnosti prepoznavanja i analize ironije.