C. S. Lewis u svom posljednjem romanu “Till We Have Faces” prerađuje mit o Psihi i Kupidu iz perspektive Psihine sestre. Ungit (Afrodita), služeći kao pogansko božanstvo u ovom kršćanskom romanu, pokazuje da je mnogo više od pukog suparnika kršćanskog Boga. Kroz direktnu analizu teksta, usporedbe sa ostalim Lewisovim djelima, te uz pomoć drugih autora koji se bave Lewisom, ovaj rad pokušava prikazati Ungit kao metaforu ne samo za jedan kršćanski entitet, već više njih. Teorijski okvir su Lewisovi kršćanski pogledi sadržani kroz njegova djela, i unutar njegove teologije se traži Ungitina uloga. Prvi dio rada pokazuje Ungit kao ljubomornu, posesivnu i proždirajuću; ona također krije svoje lice što je i božanska karakeristika u ovom djelu, te nudi sigurnost i utjehu svojim podanicima. U drugom djelu rada se Ungitin sin “the god of the Mountain” uspoređuje sa Aslanom iz Lewisovog djela “Kronike iz Narnije” što pokazuje da je on metafora za kršćanskog Boga. U trećem dijelu rada se povezuju Ungitine karakteristike sa njenim odnosom sa njenim Sinom da bi se otkrilo koji sve kršćanski entiteti stoje iza nje. Osvrćući se prije svega na Whitmer, te na Lewisovo “Kršćanstvo”, Ungit se pokazuje kao slika kršćanskog Boga jer upućuje na strahopoštovanje i misterioznost kao nezaobilazne elemente u pristupu Bogu. Također, Ungit se pokazuje kao metafora za Sotonu jer se opisuje kao entitet od kojeg čovječanstvo mora bježati. I konačno, Ungit stoji i kao metafora za palu ljudsku prirodu simbolizirajući nešto u čovjeku što se mora odbaciti da bi se približilo Bogu.