Abstract | Sažetak
Transplantacija je kirurški postupak kojim se organ u fazi zatajivanja zamjenjuje organom
prikladnog donora. Smatra se standardnom terapijom za bolesnike s krajnjim stadijem zatajenja
srca otpornim na medicinsko liječenje. Srčano zatajenje posljedica je bilo kojeg stanja koje
smanjuje srčanu sposobnost izbacivanja dovoljne količine krvi koje bi zadovoljile metaboličke
potrebe. Republika Hrvatska je u posljednjih 10 godina zemlja s najvećim brojem donora po
glavi stanovnika u Europi. U povijesti, sam postupak transplantacije kirurzima nije predstavljao
problem koliko je to bilo preživljavanje bolesnika, sve dok revoluciju u transplantacijskoj
kirurgiji nije unijelo otkriće ciklosporina.
Srčano zatajenje posljedica je bilo kojeg stanja koje smanjuje srčanu sposobnost
izbacivanja dovoljne količine krvi koje bi zadovoljile metaboličke potrebe. Najčešći uzroci
akutnog zatajivanja srca su: akutni koronarni sindrom, aritmije, miokarditis i perikarditis, a
kroničnog zatajivanja: koronarna bolest srca, hipertenzivna bolest srca, aritmije, stečene i
urođene srčane greške, bolest perikarda, kronična opstruktivna plućna bolest, autoimune
bolesti. Nakon postavljanja dijagnoze srčanog zatajenja unutar 4 godine umre 50% bolesnika,
a unutar 6 godina 65% ženskih i 85% muških bolesnika, stoga se takvim bolesnicima kod kojih
dolazi do pogoršanja simptoma unatoč medikamentoznoj terapiji preporučuje transplantacija
srca. Transplantacija srca se izvodi kod pacijenata u terminalnom stadiju srčane bolesti i jedina
je terapija terminalnog zatajenja. Pacijenti kod kojih postoji indikacija za transplantaciju srca
su bolesnici s izraženim simptomima zatajenja srca, a u rijetkim slučajevima oni s teškom
anginom ili malignim poremećajima ritma za koje ne postoji alternativni oblik liječenja i čija
je prognoza loša. U svakodnevnoj praksi to su pacijenti s teškim simptomima, s dispnejom u
mirovanju ili uz minimalan napor (NYHA klasa III ili IV). Bolesnik koji je potencijalni
kandidat za transplantaciju, prije uvrštavanja na transplantacijsku listu mora proći
predtransplantacijsku obradu kako bi se utvrdile indikacije, odnosno isključile kontraindikacije
za planirani zahvat. Ishodišna točka transplantacije organa je prepoznavanje mogućih
darivatelja. Kada se potvrdi da je pacijent moždano mrtav, medicinska sestra je ta koja sudjeluje
u održavanju potencijalnog donora prema uputama liječnika.
Perioperacijska zdravstvena njega podrazumijeva preoperativnu pripremu pacijenta,
intraoperacijsko zbrinjavanje te poslijeoperacijsku zdravstvenu njegu, a medicinska sestra u
cijelom tom procesu ima važnu ulogu. Preoperativna priprema dijeli se na fizičku i psihičku, a
počinje od trenutka upisa pacijenta na transplantacijsku listu do odlaska u operacijski salu.
Period od ulaska pacijenta u operacijski trakt do završetka operacije i premještanja u jedinicu
intenzivnog liječenja naziva se intraoperativni period. Anesteziološki tehničar i sestra
instrumentarka sudjeluju u pripremi opreme, materijala, provedbi sestrinskih postupaka i
asistiranju kod provedbe sestrinsko- medicinskih postupaka, kod uvođenja u anesteziju te u
hemodinamskom monitoringu. Pacijent se u jedinici intenzivne njege oporavlja od 3 do 5 dana.
Ranu poslijeoperacijsku zdravstvenu njegu transplantiranih pacijenta obilježava kompleksni
pristup i brojne intervencije koje spadaju u kompetencije medicinske sestre: priprema jedinice
intenzivnog liječenja za prijem pacijenta, uspostava monitoringa, primjena propisane terapije,
provođenje mjera grijanja pacijenta, uzimanje uzoraka za laboratorijsku analizu, praćenje
količine i izgleda dreniranog sadržaja.
Specifičnost zdravstvene njege za transplantirane pacijente zahtjeva iskustvo i dobru
educiranost medicinske sestre. Zdravstvena njega usmjerena je na poboljšanje kvalitete života
i bržem povratku bolesnika u obiteljsku i radnu sredinu. |