Sažetak Transplantacija je kirurški postupak kojim se organ u fazi zatajivanja zamjenjuje organom prikladnog donora. Smatra se standardnom terapijom za bolesnike s krajnjim stadijem zatajenja srca otpornim na medicinsko liječenje. Srčano zatajenje posljedica je bilo kojeg stanja koje smanjuje srčanu sposobnost izbacivanja dovoljne količine krvi koje bi zadovoljile metaboličke potrebe. Republika Hrvatska je u posljednjih 10 godina zemlja s najvećim brojem donora po glavi stanovnika u Europi. U povijesti, sam postupak transplantacije kirurzima nije predstavljao problem koliko je to bilo preživljavanje bolesnika, sve dok revoluciju u transplantacijskoj kirurgiji nije unijelo otkriće ciklosporina. Srčano zatajenje posljedica je bilo kojeg stanja koje smanjuje srčanu sposobnost izbacivanja dovoljne količine krvi koje bi zadovoljile metaboličke potrebe. Najčešći uzroci akutnog zatajivanja srca su: akutni koronarni sindrom, aritmije, miokarditis i perikarditis, a kroničnog zatajivanja: koronarna bolest srca, hipertenzivna bolest srca, aritmije, stečene i urođene srčane greške, bolest perikarda, kronična opstruktivna plućna bolest, autoimune bolesti. Nakon postavljanja dijagnoze srčanog zatajenja unutar 4 godine umre 50% bolesnika, a unutar 6 godina 65% ženskih i 85% muških bolesnika, stoga se takvim bolesnicima kod kojih dolazi do pogoršanja simptoma unatoč medikamentoznoj terapiji preporučuje transplantacija srca. Transplantacija srca se izvodi kod pacijenata u terminalnom stadiju srčane bolesti i jedina je terapija terminalnog zatajenja. Pacijenti kod kojih postoji indikacija za transplantaciju srca su bolesnici s izraženim simptomima zatajenja srca, a u rijetkim slučajevima oni s teškom anginom ili malignim poremećajima ritma za koje ne postoji alternativni oblik liječenja i čija je prognoza loša. U svakodnevnoj praksi to su pacijenti s teškim simptomima, s dispnejom u mirovanju ili uz minimalan napor (NYHA klasa III ili IV). Bolesnik koji je potencijalni kandidat za transplantaciju, prije uvrštavanja na transplantacijsku listu mora proći predtransplantacijsku obradu kako bi se utvrdile indikacije, odnosno isključile kontraindikacije za planirani zahvat. Ishodišna točka transplantacije organa je prepoznavanje mogućih darivatelja. Kada se potvrdi da je pacijent moždano mrtav, medicinska sestra je ta koja sudjeluje u održavanju potencijalnog donora prema uputama liječnika. Perioperacijska zdravstvena njega podrazumijeva preoperativnu pripremu pacijenta, intraoperacijsko zbrinjavanje te poslijeoperacijsku zdravstvenu njegu, a medicinska sestra u cijelom tom procesu ima važnu ulogu. Preoperativna priprema dijeli se na fizičku i psihičku, a počinje od trenutka upisa pacijenta na transplantacijsku listu do odlaska u operacijski salu. Period od ulaska pacijenta u operacijski trakt do završetka operacije i premještanja u jedinicu intenzivnog liječenja naziva se intraoperativni period. Anesteziološki tehničar i sestra instrumentarka sudjeluju u pripremi opreme, materijala, provedbi sestrinskih postupaka i asistiranju kod provedbe sestrinsko- medicinskih postupaka, kod uvođenja u anesteziju te u hemodinamskom monitoringu. Pacijent se u jedinici intenzivne njege oporavlja od 3 do 5 dana. Ranu poslijeoperacijsku zdravstvenu njegu transplantiranih pacijenta obilježava kompleksni pristup i brojne intervencije koje spadaju u kompetencije medicinske sestre: priprema jedinice intenzivnog liječenja za prijem pacijenta, uspostava monitoringa, primjena propisane terapije, provođenje mjera grijanja pacijenta, uzimanje uzoraka za laboratorijsku analizu, praćenje količine i izgleda dreniranog sadržaja. Specifičnost zdravstvene njege za transplantirane pacijente zahtjeva iskustvo i dobru educiranost medicinske sestre. Zdravstvena njega usmjerena je na poboljšanje kvalitete života i bržem povratku bolesnika u obiteljsku i radnu sredinu.