Poremećaji hranjenja prepoznati su kao jedni od češćih psihičkih poremećaja i u stalnom su porastu. Hrana nije samo neophodna za postojanje i funkcioniranje svih tjelesnih funkcija, već način hranjenja i prehrambene navike odlučujuće su za cjelokupno zdravlje. Također, prehrambene navike utječu na tjelesnu izvedbu i vanjski izgled, a posljedično i na zadovoljstvo vlastitim izgledom i slikom o sebi u cjelini. Hrana ima duboko, psihološko značenje koje se danas sve više simbolično povezuje s emocionalnim zadovoljstvom i osjećajem prihvaćenosti u društvu te je izravno uključena u mnoge životne teme. Poremećaji prehrane smatraju se kao ozbiljne i potencijalno po život opasne bolesti koje pogađaju pojedince tijekom cijeloga života. Najčešće se pojavljuju u adolescenciji, uz prisutnost težih smetnji povezanih s prehrambenim navikama i ponašanjem. Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) poremećaje prehrane dijelimo na anoreksiju nervozu, bulimiju nervozu, kompulzivno prejedanje i povraćanje udruženo s drugim psihičkim poremećajima te na druge i nespecificirane poremećaje prehrane. Anoreksija nervoza i bulimija nervoza dva su najčešća oblika poremećaja prehrane u razvojnoj dobi. Na patogenezu njihova nastanka najčešće je odgovorna kombinacija različitih psiholoških, bioloških i socijalnih čimbenika. Zdravstvena njega za djecu i adolescente s poremećajem u prehrani vrlo je složena te je potrebna odgovarajuća medicinska procjena, dobra koordinacija skrbi i različite strategije liječenja. Imperativ je na individualnom pristupu svakom pacijentu, u skladu s njegovim specifičnim potrebama, poštujući osnovna načela sestrinske skrbi. Unatoč visokoj prevalenciji povezanih s morbiditetom i mortalitetom te dostupnim mogućnostima liječenja i dalje se poremećaji prehrane nedovoljno dijagnosticiraju. Mnogi se adolescenti ne liječe, ne oporave ili se oporave samo djelomično. Liječenje poremećaja prehrane zahtjeva upornost i predanost multidiciplinarnog pristupa različitih stručnjaka. Prvenstveno, provodi se kognitivno – bihevioralna terapija, bolničko i izvanbolničko liječenje, a zatim slijede grupe za samopomoć, medicinski nadzor i nutricionističko savjetovanje pri čemu je važna i uloga obitelji, prijatelja i zajednice. Fizičko, prehrambeno, bihevioralno i psihološko zdravlje pokazatelji su potpunog oporavka.