Sažetak | Poremećaji hranjenja prepoznati su kao jedni od češćih psihičkih poremećaja i u
stalnom su porastu. Hrana nije samo neophodna za postojanje i funkcioniranje svih tjelesnih
funkcija, već način hranjenja i prehrambene navike odlučujuće su za cjelokupno zdravlje.
Također, prehrambene navike utječu na tjelesnu izvedbu i vanjski izgled, a posljedično i na
zadovoljstvo vlastitim izgledom i slikom o sebi u cjelini. Hrana ima duboko, psihološko
značenje koje se danas sve više simbolično povezuje s emocionalnim zadovoljstvom i
osjećajem prihvaćenosti u društvu te je izravno uključena u mnoge životne teme. Poremećaji
prehrane smatraju se kao ozbiljne i potencijalno po život opasne bolesti koje pogađaju
pojedince tijekom cijeloga života. Najčešće se pojavljuju u adolescenciji, uz prisutnost težih
smetnji povezanih s prehrambenim navikama i ponašanjem. Prema Međunarodnoj
klasifikaciji bolesti (MKB-10) poremećaje prehrane dijelimo na anoreksiju nervozu, bulimiju
nervozu, kompulzivno prejedanje i povraćanje udruženo s drugim psihičkim poremećajima te
na druge i nespecificirane poremećaje prehrane. Anoreksija nervoza i bulimija nervoza dva su
najčešća oblika poremećaja prehrane u razvojnoj dobi. Na patogenezu njihova nastanka
najčešće je odgovorna kombinacija različitih psiholoških, bioloških i socijalnih čimbenika.
Zdravstvena njega za djecu i adolescente s poremećajem u prehrani vrlo je složena te je
potrebna odgovarajuća medicinska procjena, dobra koordinacija skrbi i različite strategije
liječenja. Imperativ je na individualnom pristupu svakom pacijentu, u skladu s njegovim
specifičnim potrebama, poštujući osnovna načela sestrinske skrbi. Unatoč visokoj prevalenciji
povezanih s morbiditetom i mortalitetom te dostupnim mogućnostima liječenja i dalje se
poremećaji prehrane nedovoljno dijagnosticiraju. Mnogi se adolescenti ne liječe, ne oporave
ili se oporave samo djelomično. Liječenje poremećaja prehrane zahtjeva upornost i predanost
multidiciplinarnog pristupa različitih stručnjaka. Prvenstveno, provodi se kognitivno –
bihevioralna terapija, bolničko i izvanbolničko liječenje, a zatim slijede grupe za samopomoć,
medicinski nadzor i nutricionističko savjetovanje pri čemu je važna i uloga obitelji, prijatelja i
zajednice. Fizičko, prehrambeno, bihevioralno i psihološko zdravlje pokazatelji su potpunog
oporavka. |