Kasno nadimanje sira je česta mana tvrdih sireva u mljekarskoj industriji. Ovu manu sira možemo prepoznati po šupljinama, atipičnim rupicama i po većem broju otvora koji su razasuti u sirnome tijestu. Osim toga, možemo ga prepoznati i po žilavome sirnome tijestu, bljutavome okusu i neugodnom mirisu. Još jedna od opasnosti kod sireva sa kasnim nadimanjem je često površinsko pucanje kroz čije se pukotine otvara put drugim štetnim bakterijama i plijesnima, u unutrašnjost sira, čime se kvarenje još više pojačava i ubrzava. Glavni uzročnik kasnog nadimanja sira je gram pozitivna bakterija Clostridium tyrobutyricum koja najčešće dolazi iz tla ili silaže. Ona provodi maslačno-kiselu fermentaciju, gdje iz laktata nastaju maslačna kiselina, ugljikov dioksid i vodik. Time dolazi do stvaranja plina koji uzrokuje stvaranje rupica i pukotina u sirnome tijestu. Osim bakterije C. tyrobutyricum, kasno nadimanje sira mogu uzrokovati i ostale Clostridium vrste: C. butyricum, C. beijerinckii i C. sporogenes. One spadaju u termorezistentnu skupinu bakterija koje preživljavaju standardnu temperaturu pasterizacije (63 °C). Stoga se tijekom procesa proizvodnje sira dodaje enzim lizozim radi prevencije pogreške nadimanja. Lizozim se proizvodi iz bjelanjka jajeta, može uzrokovati alergijske reakcije pa ga pri deklariranju na listi sastojaka sira potrebno istaknuti masnim slovima.