Donošenje Sporazuma o poljoprivredi 1994. godine u potpunosti mijenja ciljeve, mjere i instrumente agrarne politike. Sporazum propisuje poboljšanje pristupa tržištu smanjenjem domaće zaštite poljoprivrede i smanjenjem izvoznih subvencija. U takvim uvjetima kreatori politike moraju pronaći nove načine potpore poljoprivredi, prvenstveno poljoprivrednom dohotku koji je niži u odnosu na dohodak iz nepoljoprivrednih djelatnosti. Potpore u poljoprivredi kreću se na različitim razinama i u različite svrhe, koristeći se pritom različitim instrumentima. Nemaju svi instrumenti isti efekt. Mjerenje je važno ako se želi provjeriti multilateralna obveza članica Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organization, WTO). No, ujedno je i korisno za praćenje i koordinaciju politika. Pokazatelji stvarne podrške omogućuju usporedbu agrarnih politika zemalja. U promatranom razdoblju (1994.-2016.) najveću razinu zaštite i potpore ostvarili su švicarski poljoprivrednici. Također je i koeficijent nominalne zaštite najveći u Švicarskoj. Procjena podrške za opće usluge je najviša u Kanadi, a procjena podrške potrošaču u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Promatrajući PSE u Europskoj uniji, početkom 2000-tih, podršku temeljenu na robnim proizvodima zamjenjuju proizvodno vezana plaćanja. SAD i Kanada prilagođavaju svoju agrarnu politiku stanju na tržištu, dok je Švicarska podrška više usmjerena na pružanje javnih dobra.