Estetsko iskustvo grada U prvom dijelu istražujem odnos vlastitog stvaralačkog identiteta, identiteta mjesta na kojem se određena javna plastika nalazi i skulpture kao identitarne oznake. Ovdje se ne bavim, niti kategorijama odnosa, niti stilskim kategorijama - vodi me poseban interes; odrediti i preispitati povijesne zadaće skulpture: kao umjetničkog djela, točke označitelja grada i objekta antropološkog razmatranja, uslijed promjena koje donosi suvremenost. Ta tri aspekta postavljam u formi pitanja na primjerima vlastitog rada. Prostor, vrijeme i tvar skulpture U sljedećem dijelu, zadatak bi bio formulirati temeljnu, univerzalnu crtu skulpture, te pronaći njene osnovne medijske osobine i specifičnosti u zajednici medija. Medij skulpture je danas proširen u niz graničnih područja, niz posebnih slučajeva koji evoluiraju ili negiraju tradiciju, stoga bi joj se pokušali približiti putem općih definicija prostora, vremena i tvari. Kako je prostor jedna od najvažnijih tema umjetnosti skulpture dvadesetog stoljeća, širina teme vodi nas u interpretaciju prostora skulpture iznutra i izvana, obilazeći je u sve širim koncentričnim krugovima – diskursima revitaliziranja pozicije prostora. Također, zanima me metaforičnost njezine materije, te na koji način izražava vremenske akcije. Iz specifičnosti želim odrediti prednosti i ograničenja skulpture kao medija, a samim tim preispitati njezine mogućnosti i diskurs. Kolektivni karakter javne skulpture Treća tema je paradigma odnosa stvaralaštva individue i kolektiva unutar kapitalističko – ekonomskih društvenih odnosa mega-strukture grada. Teza je da postavljanje skulpture u javnom prostoru nailazi na brojne ideološke i fizičke prepreke koje je onemogućuju. Putem slučaja skulpture, pokušavaju se razaznati implikacije na procese izgradnje, funkcije i slike javnog prostora. Tu se otvaraju sasvim drugačije problematike: organizacije izgradnje, nadležnosti institucija, selekcije, kao i nestanak javnog prostora. Na tu temu razgovarao sam sa Sašom Šimpragom, koji je jedan od pokretača inicijative i urednik bloga 1postozaumjetnost kao radne platforme istoimenoga projekta, te autor knjige „Zagreb, javni prostor“ koja donosi poglavlje koje problematizira javnu plastiku postavljanu u Zagrebu u vremenu tranzicije. Od antropološkog mjesta do nemjesta Četvrti dio je povijesni pregled promjena odnosa skulpture i arhitekture grada, te dijagnoza trenutnog stanja. Tu se prvenstveno misli na normativno ustrojstvo arhitekture koja se sa svojim fizičkim prostornim kategorijama nameće oblikovanju skulpture. Isto tako, ovaj se dio bavi kritikom i novim ulogama muzeja kao reprezentanta društvenih tokova. Razlog za to pronalazim u sljedećem nerazmjeru: produkcija skulptura vjerojatno nikad nije bila veća u svojoj povijesti, stoga dolazi do besmislenog gomilanja radova u depoima muzeja ili skladištima autora. Akumuliraju se djela, znanja i rasprave, no s druge strane neki prostori u gradu uporno ostaju prazni i željni umjetničkog sadržaja. Cilj je proširiti teoretsku platformu i nadograditi ideju „muzeja bez zidova“ kako bi se skulptura mogla organizirano koristiti sa zadatkom unapređivanja zapuštenih mjesta.