U radu iz perspektive odraslog djeteta obrađujem temu nestanka djetinjstva, primarne obitelji i roditeljskog doma. Postavila sam samoj sebi pitanje kako materijalizirati taj gubitak kroz prizmu osjećaja otuđenosti i emocionalne praznine. Razmatranje me dovodi do pitanja opipljive vizualne reprezentacije sjećanja i uspomena. U praktičnom dijelu sam kroz nekoliko mjeseci svakodnevno valjanjem izrađivala tanke listove od papirnate gline. Razmišljanjem o prošlosti mehaničkim kretnjama valjanja pohranjujem sve te nepregledne emocije u materiju. Kada dom više ne postoji niti u stvarnom niti u figurativnom smislu, okrećem se simboličkoj reprezentaciji doma u obliku ognjišta. Toplina doma, emotivna, pa i ona fizička, u mojoj percepciji uvijek je bila keramička kaljeva peć. Taj utilitarni predmet nije u funkciji, ne isijava toplinu, već u obliku zvučne skulpture rezonira stvarajući vlastiti tonalitet, odzvanja vlastitom logikom koja izmiče iz kontrole same autorice. U završnom dijelu donosim konačna razmišljanja o tome što je za mene materijalizacija osobnih memorija. Dolazim do zaključka da na nas ne utječe samo sjećanje, već emocije koje su s njim povezane. Materijalizacija prizvane emocije dešava se istovremeno u mislima i mehanički, kroz repetitivne, jednostavne pokrete valjanja gline. Ovdje se ne radi o otkrivanju svježeg i zaigranog vizualnog jezika buduće umjetnice već umjetnički proces postaje svojevrsno oslobađanje.