Konjaničke skulpture su do 20. stoljeća uvijek prikazivale stvarne i bitne ličnosti. Slavile su istaknutog pojedinca, njegov socijalni status ili pobjedu u ratu. Kad se nakon 20. stoljeća uspješno rade takvi spomenici oni predstavljaju univerzalne ljudske ideje ili se igraju formom tako da mijenjaju značenje skulpture. Konje danas kao statusni simbol zamjenjuju razni tehnološki izumi. Raditi doslovni konjanički spomenik danas, skulpturu koja slavi naručitelja bi bilo zastarjelo i glupo. U pismenom objašnjenju koncepta diplomskog rada pokušala sam ukratko prepričati dugu povijest konjaničkog spomenika u europskom i hrvatskom kontekstu, jer su skulpture serije Ludički juriš bazirane na formi konjaničkog spomenika. Također, pokušala sam približiti neke moguće postupke (igre) koje intervencijom u tradicionalni kiparski postupak ili formu mogu proizvesti suvremeni rezultat. Navela sam nekoliko primjera na koji način suvremena umjetnost može posuđivati od umjetnosti prošlosti. S obzirom na to da sam uloge konja i čovjeka dala domaćim životinjama, napisala sam nešto o postupku antropomorfizacije. Spominjem i neke radove slične svom, vlastiti kiparski postupak, objašnjenje serije Ludički juriš i proces izrade skulptura. Serija Ludički juriš sastoji se od pet skulptura. Četiri prikazuju parove domaćih životinja koji se međusobno jašu (Miš-Mačka, Mačka-Pas, Pas-Svinja, Svinja-Koza). Kod tih skulptura je ideja bila napraviti zaigrani Jahački spomenik bez konja i jahača. Kao kontrast nerealnosti tih skulptura postavljam petu skulpturu koja prikazuje Štakora1. 1 Štakor je otuđen u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, nekad između 13.9.2018. i 16.9.2018. godine, te ga zbog toga nije moguće vidjeti osim na fotografijama.