U suvremenom zapadnom svijetu većina ljudi svakodnevno prolazi kroz brojne susrete i uspostavlja komunikaciju s različitim osobama iz svoga okruženja. U tim situacijama ne uspostavlja se samo uobičajena verbalna komunikacija kojom se prenosi konkretna poruka, već i ona neverbalna, ali podjednako važna. U današnje doba masovnih medija i sve većeg utjecaja društvenih mreža na percepciju i donošenje svakodnevnih odluka, ali i trenutnog kaotičnog stanja zbog pandemije, upravo neverbalna komunikacija ostaje zakinuta. Lica ljudi pod maskama nisu više izraz našeg mentalnog stanja i osjećaja, nisu „ogledalo duše“. Raznovrsnost, naglašena individualnost i posebnost pojedinca maskom su prikriveni. Samo kiparsko djelo, kao i način izrade kod kojeg se model ne smije pomaknuti, prikazuju ograničenja današnjice, naših osjećaja i međusobne komunikacije. Osoba koja se kreće u velikoj masi ljudi, promatra ju uživo ili na televiziji, primjećuje veliku skupinu u totalu, no pogled ipak luta od lica do lica. Svaka od njih, iako su nam nepoznata, prikazuje drugačije osjećaje, donekle i karakter jedinstvene i neponovljive individue. Ponekad gužva može prouzročiti i anksioznost, nelagodu, a isprazni, gotovo hipnotizirani pogledi koji netremice gledaju u elektroničke naprave postaju sve učestaliji. Dani postaju jednolični, a time i pogledi ljudi sve isprazniji. U ovom se ciklusu proteže tema više lica čije oči nemaju šarenicu. Od autoportreta do stiliziranih lica, svaki pogled, iako isprazan, budi osjećaje u promatraču. Multipliciranjem tih lica, prenosi se osjećaj anksioznosti koji potiče promatrača na razmišljanje. Odabirom fotografije iz 30-ih godina prošlog stoljeća kao reference za izradu ovoga rada, ne samo da naglašavam kritiku tadašnjeg društva, već ona istodobno postaje i pogled unatrag u jednostavnije i manje stresno doba od današnjeg. Dijagonalna kompozicija i neobična perspektiva fotografije u mome su radu razdvojene na devet dijelova jednakih dimenzija. Multipliciranjem pločica pojedini kadrovi su odvojeni, a svaki od njih, kada se gleda zasebno, mogu opstojati kao novo djelo. Kombiniranje tehnike bakropisa i akvatinte u nepravilnom ritmu rezultiralo je dinamičnim izmjenama svijetla i sjene koje su učinile ovaj rad titrajućim i „živim“.