Potaknuta svojim okruženjem, bilježim ona mjesta u kojima boravim sama. To su često zagrebački kafići; poluzadimljeni, mračni, topli, s drvenim stolcima i prenapućenim zidovima. Tijekom treće godine studija, napravila sam seriju skica takvih prostora, crtanih na licu mjesta, koje bih zatim koristila kao predloške za grafičke pločice. Naklonost prema cjelini kompozicije, bez pretjeranog fokusa na detalje, otkriva moju zanimaciju za atmosferu. Atmosferu bih definirala kao dominantni ton nekog prostora. Prostor lišen ljudi postaje zasebno i cjelovito biće, čiju osobnost čitamo upravo iz njegove atmosfere. Prirodnim kretanjem prema onomu što više razumijem, odlučila sam ovu godinu kiparstva posvetiti istraživanju prostornog crteža. Okupacija prostornim mrežama me je potaknula na pitanja o zasićenju i širenju. Koja je moja fizička granica pletenja mreže kao čovjek? Zašto sve moje strukture, bilo prostorne, bilo plošne, imaju tendenciju širenja? Širenje i preuzimanje prostora odražava apetit za otkrivanjem svojih granica, a možda i dozu asertivnosti i dominacije nad samim prostorom. Nadvladanjem tih granica, apetit za istraživanjem postaje sve veći te se horizont mogućnosti vječno pomiče. U ciklusu autoportreta velikog formata, predstavljam unutarnje autoportrete sa slikarskim atributima. Bit radova jest emocija ili mentalno stanje vlastitog lika, oslobođeno od moje doslovne fizičke forme, odnosno vanjštine. Hvatanje i bilježenje određenog emotivnog ili mentalnog stanja događa se u ograničenom vremenu i prostoru. Ciklus je nastao iz unutarnjeg poriva da izbacim svoje stanje uma negdje gdje bih ga mogla sagledati izvana. Svrha ovakvog oblika istraživanja uma i suočavanja s njime je oslobađanje i razumijevanje tog istog uma.