Smatram da je za dobar rad važno biti iskren umjetnik, prvenstveno prema sebi, a onda i prema radu pa samim time on postaje iskren i prema publici. Živimo u svijetu masovne produkcije i sve je nekako već viđeno, a također i obilježeno krizom identiteta. Zato se ne borim s idejom da moj rad mora biti nešto novo, već dijelim svoje unutarnje stanje i spoznaju vlastite biti kroz identitet Božjeg djeteta. Želim podijeliti svoju intimu, nešto što me je okupiralo ovu godinu. Na prvu djeluje kao da je prazan bijeli papir, ali znatiželjom (dječja znatiželja) i angažiranjem promatrača, promatrač počinje shvaćati da se mijenjanjem kuta gledanja dolazi do odgovora (prikaz Kristovih rana). Tumačim da je takvo promatranje iz drugog kuta, neka vrsta mog novog kuta kontemplacije (lat. contemplatio: zrenje, zor, motrenje) ili (grč. theorein: gledati Boga) na život koji sam doživjela ovu godinu. Željela sam povezati, usporediti vizualno i tematski trnovu krunu, s bodljikavom žicom. Nije samo da su vizualno jako slične, nego oba predmeta asociraju na bol, patnju i muku. Kao što se trnova kruna koristila za jednu vrstu mučenja, tako se bodljikava žica koristila za vrijeme Holokausta, u Domovinskom ratu ili nama bliže, dolasku vala imigranata. Očito da je patnja i nanošenje boli drugome, univerzalna tema, konstanta kroz vijekove.