Promjene i transformacije su ključan dio života, kad naše unutarnje stanje nije više u suglasju s vanjštinom i okolišem potrebno je oljuštiti stare ljuske kako bi nove zasjale. U kiparskom radu najviše se koristim kontrastom materijala, grubi i teški cement stvara protutežu šarenom samt puderu kaputa te jarko rozom plišu kroksica. Time pokušavam prikazati zatomljivanje topline i radosti koja ipak možda nije sasvim izgubljena. Rane 20-e gotovo su uvijek izvor unutarnjeg nevremena. Strah od budućnosti i neuspjeha je vrlo stvaran, a svaka odluka dolazi s visokim ulozima. Kako je stres u tom periodu velik tako su i sve češći periodi i epizode pada u očaj. Slika Gustavea Courbeta ,,Le Désespéré’’ u mojim očima savršeno utjelovljuje jednu takvu epizodu. U mojoj reinterpretaciji slike Očajnik se pretvara u Očajnicu, a bogati zemljani tonovi postaju jarke boje koje sugeriraju histeriju i intenzivnost trenutka pada u očaj. Urezi i crteži na školskim klupama ili zidovima starih zgrada su mi uvijek bili zanimljivi jer daju dojam autentičnosti koju uvijek pokušavam dobiti u vlastitim radovima. Grafike slikara Carolla Dunhama podsjećaju na takve vizuale te odišu slobodom stvaranja i autentičnosti. Zbog toga u svojoj suhoj igli eksperimentiram s različitim alatima kako bih dobila što življi crtež koji utjelovljuje duh iscrtanih bilježnica i stolova, ali i slobodu i autentičnost mladosti.