Završni rad se temelji na ideji povezivanja arhitekture i slikarstva. Pod nazivom “Vertikale grada” rad je posvećen slikarstvu te je stvaran po predlošku fotografije. Oduševljenje neboderima, arhitekturi i onomu neobičnom dovelo je do krajnjeg rezultata. Slika prikazuje arhitekturu koja je naslikana uljem na medijapanu dimenzija 220x130cm. Za slikanje tornja u Melbournu sam se odlučila inspirirana arhitekticom Zahom Hadid te umjetnicima Richardu Estesu i Yvonne Jacquette. Slika pripada žanru gradskoga krajolika, a možemo reći i zračnih pejzaža zbog ptičje perspektive. Smatram da bi vigoroznost djela bila utoliko manja kad ne bi bilo dominantnoga kontrasta svjetla i tame, kao i same plave boje koja daje dojam udaljenosti, beskrajnosti, imaginacije i hladnoće. Ovim radom sam htjela dočarati redukciju čovjeka 21. stoljeća na usamljenost, užurbanost i strah. Kod potonjeg mislim na strah suptilno postojan između zgrada, oživljavan samom njihovom kolosalnošću, samim njihovim vertikalama i horizontalama koje nam ne dozvoljavaju vidjeti ih, a prkose jedna drugoj. Zauzvrat se u svemu tomu pekulijarna stvar događa - promatraču se dok osmatra ples veličine i goropadnosti ipak daje mogućnost vidjeti svijet u odrazima masivnoga stakla. A toga je svrha, više od svega, podsjetiti ga da ono u što gleda nije sav njegov svijet. Kroz djela Yvonne Jacquette i Richarda Estesa dolazim do ideje o spajanju arhitekture i slikarstva, a što premda su umijeća koja jedno od drugoga odudaraju, smatram da ipak jedno bez drugoga ne mogu. Možda ne najmasivnija u prizoru ali svakako najneobičnija i, po mom mišljenju, posebna na svoj način, arhitektura građevine kao što je toranj u Melbournu mi pomaže dati odgovor na pitanje o stvarnom sustavu vrijednosti. Vrijede li naša djela zato što su drugi tako zaključili ili zato što mi u njima uživamo? Što nam znači biti velikima naspram drugih ako se u sebi smatramo manje vrijednim od svih? Završni rad se bazira na mojemu oduševljenju modernom arhitekturom. Cilj je bio prikazati viđenje arhitekture sa stajališta mene kao umjetnice. Kako bih to uopće učinila, bilo je pivotalno arhitekturi prići sa velikim respektom, cijeneći razlike između arhitekture i slikarstva a njegujući one aspekte kojima se međusobno komplimentiraju. Stoga sam morala poći od sebe, pazeći da ni na što ne gledam svisoka i ničemu ne prilazim nestrpljivo. Svršetkom ovoga rada, nadam se da sam u tomu i uspjela.