Sažetak | Ova veduta „Školsko igralište“ je prikaz urbane sredine u kojoj sam proveo većinu svojeg života. Ovim djelom stapam likovnost sa svojim emocijama i vodim u svijet liminalnih dimenzija koji nepotpuno ostavlja poznato iza sebe, zarobljava nas između stvarnog i nestvarnog, uzrokujući različite emocionalne reakcije. U mojem slučaju se interpretira kao skup velikih prisilnih promjena na koje nisam spreman. Osjećam se kao da sam zarobljen između prošlosti i budućnosti u nemogućnosti da krenem dalje i dođem do razrješenja. Kao da nisam dio te okoline koja je dio mene. Zato, moja slika bi trebala izazivati osjećaj praznine, zbunjenosti i nostalgije. Jedan od glavnih motiva ovog djela je pitanje gdje su svi? Odgovor na to pitanje otvorenog je karaktera te ga prepuštam interpretaciji promatrača. Kompozicija je vodoravna zato što takvim pozicioniranjem slika dobiva dojam usporenosti i tišine. Fotografija koja mi je poslužila kao predložak je nastala za vrijeme izolacije od virusa COVID-19 koji je preuzeo svijet u veoma brzom roku šireći strah i paniku. Opća izoliranost mi je veoma dobro poslužila u stvaranju željenog ozračja scene čineći fotografiju samu po sebi dovoljnom, ali sam se u konačnici ipak odlučio izraziti slikarskim medijem. Koristio sam uljane boje i kistove raznih veličina, srednje tvrdoće i plošnog oblika. Pokušao sam vjerno dočarati okolinu bez pretjeranog kopiranja predloška. Potezima kista nastojao sam zadržati čist i fluidan namaz. Promotrimo li određene dijelove slike kao jedinke, poput klupica, igrališta, prozora, parkinga i zgrada u daljini, dobit ćemo čvršći dojam liminalnosti čitave scene. Poveznice sa svojim djelom sam pronašao kod umjetnika Joshue Flinta, Bennetta Vadnaisa i Ed Freemana. Bennett se koncentrirao na potpuno otvorenu interpretaciju na prvi pogled obične vedute, dok je Joshua svojim surealizmom prikazao potpuno novu dimenziju stvarnosti ne ulazeći previše u apstraktnost. Ed Freeman postiže jednostavnost u svojim digitalno manipuliranim fotografijama tako što ih je očistio od nebitnih vizualnih informacija, fokusirajući se na centralni motiv. Našao je potreban balans kontrasta i intenziteta boja. Poput mene, sva 3 umjetnika nam interpretiraju liminalnost na svoj način. Djelo „Školsko igralište“ je pokušaj pronalaska unutarnjeg mira pokušavajući pretočiti sebe umjetničkim medijem prema publici koja se možda i sama nalazi u sličnoj situaciji. Krajnji rezultat kojeg priželjkujem je empatija promatrača, samo je onda moj posao uistinu završen. |