Naslov | Cellular parabiosis |
Naslov (hrvatski) | Stanična parabioza |
Autor | Lucija Miseta |
Mentor | Katarina Trajković (mentor) |
Mentor | Ivana Ratkaj (komentor) |
Član povjerenstva | Katarina Trajković (član povjerenstva) |
Član povjerenstva | Ivana Ratkaj (član povjerenstva) |
Član povjerenstva | Nicholas Bradshaw (predsjednik povjerenstva) |
Član povjerenstva | Antonija Jurak Begonja (član povjerenstva) |
Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj | Sveučilište u Rijeci (Fakultet biotehnologije i razvoja lijekova) Rijeka |
Datum i država obrane | 2023-09-26, Hrvatska |
Znanstveno / umjetničko područje, polje i grana | BIOTEHNIČKE ZNANOSTI Biotehnologija |
Sažetak | Since the human lifespan has been extended in the past decades, age-related diseases have become a significant societal problem. Thus, life science research is increasingly attempting to develop approaches to delay or attenuate aging and age-related diseases. These attempts target mostly cell-autonomous factors. However, it has been shown that during aging cell populations become increasingly heterogenous, with some cells still young and functional and others damaged or dying. This has raised an interest in the role of non-cell-autonomous factors in aging, i.e. how cells with different phenotypes affect each other.
In this study I tested the hypothesis of cellular parabiosis, which states that the cellular damage may be phenotypically supressed by intercellular communication with the surrounding healthy cells. Cellular damage was induced in the immortalized hamster lung fibroblasts by staurosporine - an inducer of apoptosis. Sublethal dose of staurosporine that allows recovery of the cells after removal of the treatment was determined using a cell viability assay. Mammalian cells were then treated with such dose of staurosporine, and grown either in the monoculture or in the co-culture with healthy cells. Comparison of the numbers of surviving cells between the two conditions was performed by flow cytometry. The results showed that the recovery of the damaged cells was significantly higher in co-culture with the healthy cells compared to the monoculture conditions. Next, I tested the involvement of the tunneling nanotube-mediated intercellular communication in this recovery. The same experiment was performed in the presence or absence of the actin polymerization inhibitor latrunculin B, which also inhibits the formation of the tunneling nanotubes. The efficiency and lack of toxicity of latrunculin B was confirmed by imaging the actin cytoskeleton using fluorescent microscopy and by the cell viability assay, respectively. Comparing the results obtained in the presence or absence of latrunculin B showed that latrunculin B partially inhibited the recovery of the damaged cells in co-culture, suggesting the involvement of the tunneling nanotubes in the process. These results support the initial hypothesis of cellular parabiosis, as well as the importance of non-cell-autonomous factors in damaged phenotype supression. |
Sažetak (hrvatski) | Budući da se ljudski vijek produžio u proteklim desetljećima, bolesti povezane sa starenjem postale su značajan društveni problem. Stoga istraživanje znanosti o životu sve više pokušava razviti pristupe za odgodu ili ublažavanje starenja i bolesti povezanih sa starenjem. Ti pokušaji uglavnom ciljaju čimbenike autonomnih staničnih procesa. Međutim, pokazalo se da tijekom starenja populacije stanica postaju sve heterogenije, pri čemu su neke stanice još uvijek mlade i funkcionalne, a druge su oštećene ili umiru. To je potaknulo interes za ulogu čimbenika neautonomnih staničnih procesa u starenju, tj. kako stanice s različitim fenotipovima utječu jedna na drugu.
U ovoj sam studiji testirala hipotezu stanične parabioze, koja predlaže da stanično oštećenje može biti fenotipski potisnuto međustaničnom komunikacijom s okolnim zdravim stanicama. Stanično oštećenje inducirano je u imortaliziranim fibroblastima pluća hrčka koristeći staurosporin - induktor apoptoze. Subletalna doza staurosporina koja omogućuje oporavak stanica nakon uklanjanja tretmana određena je ispitivanjem stanične viabilnosti. Stanice sisavaca zatim su tretirane takvom dozom staurosporina i uzgojene ili u monokulturi ili u kokulturi sa zdravim stanicama. Usporedba broja preživjelih stanica između dva stanja provedena je protočnom citometrijom. Rezultati su pokazali da je oporavak oštećenih stanica bio znatno veći u kokulturi sa zdravim stanicama u usporedbi s uvjetima monokulture. Zatim sam testirala uključenost međustanične komunikacije posredovane tunelirajućim nanocijevčicama u ovom oporavku. Isti je eksperiment izveden u prisutnosti ili odsutnosti inhibitora polimerizacije aktina latrunkulina B, koji također inhibira stvaranje tunelirajućih nanocijevčica. Učinkovitost i nedostatak toksičnosti latrunkulina B potvrđeni su vizualiziranjem aktinskog citoskeleta pomoću fluorescentne mikroskopije, odnosno ispitivanjem stanične viabilnosti. Usporedba rezultata dobivenih u prisutnosti ili odsutnosti latrunkulina B pokazala je da latrunkulin B djelomično inhibira oporavak oštećenih stanica u kokulturi, što ukazuje na uključenost tunelirajućih nanocjevčica u ovom procesu. Ovi rezultati podupiru početnu hipotezu stanične parabioze, kao i važnost čimbenika neautonomnih staničnih procesa u supresiji oštećenog fenotipa. |
Ključne riječi |
|
Ključne riječi (hrvatski) |
|
Jezik | engleski |
URN:NBN | urn:nbn:hr:193:476310 |
Studijski program | Naziv: Istraživanje i razvoj lijekova Vrsta studija: sveučilišni Stupanj studija: diplomski Akademski / stručni naziv: magistar/magistra istraživanja i razvoja lijekova (mag. pharm. inv.) |
Vrsta resursa | Tekst |
Način izrade datoteke | Izvorno digitalna |
Prava pristupa | Rad dostupan nakon Datum isteka embarga: 2026-10-05 |
Uvjeti korištenja | |
Datum i vrijeme pohrane | 2023-10-05 11:55:00 |