Tema disertacije je analiza djelovanja putem pravnopolitičkih mehanizama međunarodne zajednice, a prvenstveno misleći Europske ekonomske zajednice (kasnije Europske unije) na sprječavanje sukoba i postizanje mira na prostoru bivše Jugoslavije u vremenu od 1990. g., tj. od trenutaka prvih znakova početaka krize, pa sve do kraja oružanih sukoba/ratova 1995. g. i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Upravo vrijeme prvih znakova krize i početaka prvih oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije bilo je vrijeme kada je Europska ekonomska zajednica stvarala Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Ujedno jugoslavenska kriza odvijala se paralelno s stvaranja nove ujedinjene Europe koja se našla pred izazovom dokazivanja uloge regionalnog i globalnog igrača u kreiranju svjetske politike, te u dokazivanju mogućnosti samostalnog rješavanja eventualnih sukoba na svom teritoriju bez upliva politike Sjedinjenih Američkih Država. Jugoslavenska kriza reflektirana kasnije kroz oružane sukobe i ratove predstavlja je test institucionalnom sistemu dotadašnje i buduće ujedinjene Europe, te je ista bila indikator, smjernica institucijskom razvoju Europske ekonomske zajednice, a uslijed same činenice nemogućnosti implementacija usvojenih politika/odluka kojima bi rješila krizu i spriječila sukobe. Oružani sukobi/ratovi i sama kriza na prostoru bivše Jugoslavije s vremenom je bila u suprotnosti s duhom buduće ujedinjene Europe nakon pada Berlinskog zida, a nemogućnost uporabe rješenja za kraj krize, oružanih sukoba i postizanje mira povlačilo je za sobom i pitanje održivosti takve zajednice. Prekrajanje granica silom od strane lokalnih politika na području bivše Jugoslavije s ciljem osiguranja življenja jednog naroda u jednoj državi bili su u suprotnosti s načelom uti possidetis iuris i vladavinom prava na koje se u stvaranju suvremene Europe nakon II. Svjetskog rata ista pozivala. Upravo kroz navedeno načelo međunarodnog prava, Europska ekonomska zajednica, a i kasnije Europske unija, kao i svi ostali dionici međunarodne zajednice uključeni u sprječavanju sukoba i postizanje mira na prostoru bivše Jugoslavije svojim pravnopolitičkim mehanizmima navedeno načelo koje predstavljalo razloge/polazište svih oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije nisu znale i mogle zaštiti. Činjenica djelovanja međunarodne zajednice, prvenstveno Europske ekonomske zajednice/Europske unije u skladu s izvorima europskog i međunarodnog javnog prava, te koristeći pravnopolitičke mehanizme koji su upravo proizlazili iz navedenih izvora, a bez mogućnosti fizičke, stvarne primjene istih prema onima na koje se odnosilo, kao i neaktivnost u angažiranju od početaka sukoba od strane Sjedinjenih Američkih Država, stvarali su subjektivni dojam da ne postoji politička volja oko temeljnih pitanja ključnih za sprječavanje sukoba i postizanje mira, kao ni volja zaštite međunarodnog prava na prostoru bivše Jugoslavije. Upravo željom za globalnom dominacijom u novom svjetskom poretku, kao i činjenica dokazivanja Europi da ne može samostalno upravljati i rješavati krize na svom području, Sjedinjene Američke Države preuzele su aktivnu ulogu u rješavanju krize koristeći pravnopolitičke mehanizme u skladu s odredbama međunarodnog javnog prava, čime su spriječile daljnje sukobe/ratove i postigle mir. Političkom reaktivacijom u odnosu na prostor bivše Jugoslavije, Sjedinjene Američke Države jasno su dokazale svoju političku dominaciju u rješavanju i „upravljanju krizom“ na tlu Europe, a ujedno su očuvale svoj i kredibilitet NATO-a i same Europske unije.