Unutar Europske unije postoji velik broj zajedničkih politika, no poljoprivredna politika se smatra najprofitabilnijom i najstarijom politikom. Poljoprivredna politika snabdijeva preko 500 milijuna potrošača ispravnom hranom i zaslužna je za čak 500% proračuna Europske unije. Poljoprivreda je jedini gospodarski sektor u kojem je proces europske integracije dosegao najviši stupanj razvoja. Prije nego što je bilo stvoreno zajedničko tržište poljoprivreda je bila pod utjecajem zemalja Europske unije. Radilo se na tome da se omogući slobodna razmjena između zemalja članica i slobodno fluktuiranje konkurencije unutar poljoprivrede. Zajednička poljoprivredna politika slovi kao najveći, najopsežniji i program EU-a u koji je bilo potrebno uložiti najviše sredstava, a najveći dio zakonske regulative otpada isključivo na zajedničku poljoprivrednu politiku. Sam proces upravljanja zajedničke politike bio je poprilično težak posao jer su bile definirane zajedničke cijene, zajedničko financiranje i različite mjere prema inozemstvu. Ostvarenje ciljeva unutar poljoprivrednog tržišta zahtijeva primjenu socio-strukturalne politike, koja uz ostale zajedničke politike osigurava budućnost poljoprivrednom stanovništvu te mogućnost za proizvodnju i prehranu stanovništva. Kako bi zajednička poljoprivredna politike opstala donesen je niz reformi od kojih će četiri glavne reforme biti objašnjene u ovom završnom radu.