U ovom završnom radu kreće se od samih početaka laissez-faire doktrine te je prikazano što se u pojedinim državama događalo u vrijeme takvog stila vodstva. Uz to je vezan ekonomski liberalizam koji zagovara smanjenje državnog nadzora, iako ekonomski liberali u određenim okolnostima prihvaćaju državnu intervenciju u ekonomiji. Laissez-faire teorija bila je prihvaćena u cijelom svijetu u 19. stoljeću, kad je zabilježen najveći napredak i povećanje bogatstva, a to sve tijekom industrijske revolucije. Laissez- faire doktrinom vođe daju više slobode svojim suradnicima te se uloga vođa znatno smanjuje. Dakle, suradnici su neovisni u odlučivanju, a takav princip vođenja pokazao se kao odličan izbor u obavljanju istraživačkih i kreativnih poslova. Europa je u ono vrijeme dominirala svjetskim gospodarstvom iako je taj rast među zemljama bio poprilično neujednačen. Zemlje Srednje i Istočne Europe, ali i zemlje Mediterana nisu bile u stanju pratiti zemlje Zapada, a velika konkurencija stizala je i iz prekomorskih država. U 20. stoljeću pojavili su se i kritičari koji su pokušavali dokazati kako država ne smije pustiti gospodarstvo da ide svojim tokom. Kad je nastupila Velika depresija u prvoj polovini 20. stoljeća, završilo je razdoblje laissez-faire stila vodstva iako je već prije toga američka vlada naveliko regulirala ekonomiju i povećavala poreze i restrikcije. Globalizacijom se laissez-faire vratio jer se ona ponajviše zasniva na doktrini slobodnog tržišta. Svi društveni odnosi svode se na trgovinu, a uloga današnje globalizacije je pretvoriti sve u jedno veliko otvoreno tržište, bez ograničenja.