Prirodni plin ključno je gorivo u energetskoj tranziciji prema niskougljičnom društvu te ujedno jedino fosilno gorivo za koje se globalno predviđa da će porasti njegova potražnja na tržištu. Međunarodna agencija za energetiku (IEA) u svom scenariju novih politika smatra prirodni plin najbrže rastućim fosilnim gorivom, koje bi pretekavši ugljen do 2040. godine postalo drugi najveći svjetski izvor energije nakon nafte, te uz porast potražnje od 1,6% godišnje, potrošnja plina u 2040. godini mogla bi biti gotovo 45% veća nego danas. No gledajući EU u svijetlu činjenice da se potražnja za prirodnim plinom u Europi (35 zemalja) smanjila u 2018. godini prvi put u tri godine i dosegla 536 milijardi kubičnih metara te da će buduće mjesto prirodnog plina u europskom energetskom sustavu odrediti potrebu za uvozom, uključujući i ukapljeni prirodni plin (u daljnjem tekstu kratica LNG) možemo zaključiti kako se ta „plinska budućnost“ danas sve više suočava s velikim neizvjesnostima uslijed politika klimatskih promjena. U tom kontekstu sve je izraženija tendencija da se plin koristi u prometu, mahom u urbaniziranim i gusto naseljenim obalnim zonama, zbog ekoloških razloga. Ipak, za LNG globalna dinamika još uvijek relativno spora, kako u cestovnom tako i u pomorskom transportu. Inicijalno postoji problem „kokoš i jaje“ – potrošnje LNG-a neće biti ako ne bude dovoljno razvijene infrastrukture, a izgradnja infrastrukture je relativno skupa i neekonomično ju je graditi pošto još uvijek nema dovoljno potrošnje koja će investicije učiniti ekonomski opravdanima. To posebno dolazi do izražaja kod bunkeringa LNG-a. Zbog nepostojanja široke globalne mreže za bunkering, te donedavno ekološki liberalne globalne politike spram pomorskih goriva, brodovlasnici pak nisu bili potaknuti investirati u brodove s plinskim pogonom. S druge strane, primjena LNG-a u cestovnom transportu je ekološki dvojbena a ograničena je na teški teretni promet i to isključivo na dužim udaljenostima. Problem manjka infrastrukture za punjenje može se u Europi relativno brzo uspješno riješiti poticanjem iz nacionalnih proračuna odnosno europskih fondova, što se već i čini, ali ograničeno i nesustavno. S obzirom da se zbog dekarbonizacijske politike EU sve više postavlja pitanja poticanja fosilnih goriva i infrastruktue koja ih podržava trenutno postoji uzak vremenski procjep u kojem će fosilna goriva uživati poticaje, kao i gradnja infrastrukture za njihovo korištenje. Nakon toga može se očekivati progresivno veće oporezivanje fosilnih goriva 3 kako bi se potaknulo njihovo postupno napuštanje, što će investicije u plinsku infrastrukturu i vozila/plovila učiniti neatraktivnima. Hrvatska, kao zemlja koja gradi LNG-terminal trebala bi čim prije zauzeti proaktivnu politiku oko primjene plina u prometu.