J. Williamson je 1989. god. osmislio razvojnu strategiju nazvanu Washingtonski konsenzus. Washingtonski konsenzus se sastojao od 10 reformi za koje je Williamson vjerovao da će pomoći latinoameričkim zemljama da izađu iz krize i postaviti temelj za njihov budući gospodarski rast i razvoj. Za provedbu ovog programa zaduženi su Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka koji su Washingtonski konsenzus prilagodili prema vlastitim neoliberalističkim uvjerenjima. Takav izmjenjeni Washingtonski konsenzus implementiran je u gotovo svim zemljama u razvoju a rezultati su bili nezadovoljavajući. Gospodarski rast koji je ostvaren (pod uvjetom da je uopće ostvaren) bio je nedovoljan da bi se smanjila razlika između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju. Ostali rezultati bili su još gori - u većini zemalja došlo je do povećanja siromaštva i socijalnih nejednakosti. Osobito loši rezultati ostvareni su tranzicijskim zemljama, poglavito u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Mnogi faktori utjecali su na neuspjeh Washingtonskog konsenzusa, ali daleko najveće zasluge pripadaju MMF-u. Slom Washingtonskog konsenzusa naveo je mnoge međunarodne institucije i stručnjake na pokušaj otkrivanja novih razvojnih politika. Današnje gospodarske strategije naglašavaju važnost uloge države, institucija te socijalne komponente razvoja. Za razliku od prijašnjeg modela "jedna veličina odgovara svima", danas se zemljama savjetuje da same osmisle svoje gospodarske strategije i to na temelju suradnje i demokratskog odlučivanja svih zainteresiranih sudionika.