Svako prebacivanje kontrolnog paketa dionica nekog poduzeća od jedne grupe dioničara na drugu naziva se preuzimanjem. Kontrolni interes predstavlja kupnju više od 50 posto dionica s pravom glasa poduzeća „B“: U većini slučajeva sredstvo plaćanja kontrolnog interesa je novac, dionice poduzeća „A“ ili kombinacija novca i dionica. S obzirom na legalni okvir, preuzimanja se dijele na prijateljska i neprijateljska, ovisno o tome da li se menadžment poduzeća- mete slaže sa preuzimanjem pod danim uvjetima. S obzirom na poslovni okvir razlikujemo horizontalna, vertikalna te konglomeratska preuzimanja. Dva temeljna pristupa kod preuzimanja su menadžerski i organizacijski pristup. Preuzimanje poduzeća sadrži dvije glavne faze, a to su planiranje preuzimanja poduzeća te implementaciju plana za preuzimanje. Ovisno o uspješnoj provedbi tih faza, iskristalizirati će se krajnji rezultat preuzimanja. Ipak, preuzimanja su kompleksan proces i ovise o mnogo internih i eksternih faktora poput utjecaja države. Konkretan slučaj preuzimanja objašnjen je na primjeru talijanskog nogometnog kluba AC Milan. Kako bi se to stavilo u kontekst, bilo je potrebno opaziti sličnosti te razlike kod preuzimanja nogometnih klubova i poduzeća. Princip je generalno isti; mora se preuzeti kontrolni interes dionica kako bi se steklo pravo upravljanja klubom. Neke varijacije postoje ovisno o tome da li klub žele preuzeti privatni investitori ili navijači. Nogometni klubovi, kao i poduzeća, moraju voditi brigu o prihodima te troškovima. U situaciji dugotrajno niske razine likvidnosti i solventnosti, najčešće dolazi do smjenjivanja uprave i vlasnika te traženja novih rješenja u vidu preuzimanja kluba. Trend preuzimanja nogometnih klubova počeo je 1980-ih godina u Engleskoj, a jedno od preuzimanja koje je privuklo veliku medijsku pozornost bilo je preuzimanje AC Milana 1986. godine.