Europska prometna politika od 1957. i Rimskog ugovora do danas oslanja se u velikoj većini na cestovni promet. Premda kroz ugovore, strateško planiranje i ciljeve Europska komisija nastoji rasteretiti cestovni promet, uvesti intermobilnost te integriranost svih modova unutar europskog prometnog sustava, samo donošenje smjernica i ciljeva nije dovoljno za postizanje ciljeva. Europska komisija nalazi se u poziciji gdje je primorana ne samo donositi različite aktove i dokumente koji će promovirati integriranost cestovnog, željezničkog, zrakoplovnog i vodenog prometa, već i osmisliti način provedbe istih dokumenta na razini cijele Europske unije. Vodeni i željeznički promet u Europi zbog njenog specifičnog položaja i oblika imaju velik potencijal koji nije dovoljno razvijen, posebice kad je riječ o teretnom prometu. Održivi razvoj prometnog sustava trebao bi se u bližoj budućnosti temeljiti na povezivanju modova transporta u čvorištima diljem Europe kako bi se osigurala suradnja između različitih modova, povećala protočnost, brzina i efikasnost europskog prometnog sustava i smanjilo ukupno zagađenje zraka koje je najviše uzrokovano prevelikim brojem automobila i kamiona na europskim cestama. Kroz daljnje financiranje projekata prebacivanja na održive metode goriva poput etanola, metanola, biogoriva i električne energije, Europska unija daje poticaj tvrtkama, lokalnim zajednicama pa onda i regijama i državama da učine sve što je u njihovoj moći da poboljšaju trenutnu situaciju na europskom prometnom tržištu. Jače publiciziranje projekata financiranja Europske unije te daljnja edukacija stanovništva i ekonomskih sila dovest će do većeg iskorištavanja poticaja europskih fondova.