Jedan od najčešće spominjanih primjera negativnih eksternalija jest zagađenje okoliša. Budući da se radi o javnom dobru i velikom broju sudionka, država vodi programe za rješavanje eksternalija. Ona kroz izravne kontrole, naknade za ispuštanje i dozvole za ispuštanje regulira tržište te brine da granični društveni trošak i granična društvena korist budu u jednakosti. Također, država nije jedini regulator eksternalija. Ukoliko se zadovolje određeni uvjeti, privatni pristup je u mnogim situacijama i efikasniji od državnog u rješavanju eksternalija. Jedan od najpoznatijih pristupa je Coaseov teorem, prema kojem će rješavanje eksternalija biti efikasnije ako se pregovara, uz uvjet da su vlasnička prava jasno određena, ne postoje transakcijski troškovi, ili su vrlo niski, nema puno sudionika u pregovorima, te kada se ne javlja strateško ponašanje. Coaseov teorem pokazuje da određivanje imovinskih prava i omogućeno raspolaganje istima postiže efikasnost, bez obzira koja strana ta prava posjeduje. Međutim, za mnoge slučajeve, ipak samo intervencija države može riješiti problem. Budući da će uz proizvodnju uvijek nastajati eksternalije, ekonomisti naglašavaju da uz primjereno određivanje cijena prirodnih resursa i resursa okoliša, upravljanje eksternalijma može se riješiti učinkovito. Učinkovite cijene prirodnih resursa osiguravaju da će sudionici na tržitu pokriti punu cijenu društvenog troška.