Poduzeća se danas susreću sa iznimno kompleksnim zahtjevima prilagodbe poslovnoj okolini i poslovanja općenito. Postaje sve teže prognozirati razvoj događaja i pratiti trendove koji se pojavljuju u svim sferama poslovanja. Takva dinamična okolina pogoduje razvoju 'suvremenih' kriza koje se mogu opisati kao nepredvidljive, kompleksne krize s posljedicama velikih razmjera. Danas nije upitno hoće li se poduzeće tijekom svog životnog vijeka susresti s krizom, već je pitanje pripremljenosti poduzeća na učinkovito upravljanje krizom. Zato za poduzeća postaje egzistencijalno važno anticipiranje kriznih situacija, a u tome mu pomaže krizni menadžment. Pojavom interneta i informacijske tehnologije krizni su događaji popraćeni s velikom medijskom pozornošću. U medijima se prate svi postupci koje poduzeće u krizi poduzima, a time sve veću ulogu poprima i funkcija komuniciranja. Način na koji poduzeće komunicira s interesnim skupinama u krizi postaje jedan od primarnih instrumenta upravljanja krizom. Rastućom ulogom te funkcije, krajem prošlog stoljeća, raste i doprinos definiranju teorijskog okvira tog područja, od strane brojnih autora. Definirane strategije i preporuke razvijene prije fenomena društvenih medija, smatraju se tradicionalnom metodologijom, koja ne gubi značaj ni pojavom novih komunikacijskih kanala.