Cilj ovoga rada bio je proučiti teorijski aspekt industrijske politike s njenom definicijom, instrumentima i oblicima. Njeno provođenje je u nadležnosti same države i ima za cilj podizanje konkretnosti pojedinih poduzeća, tržišnih niša te u konačnici cijelog gospodarstva. Danas je to itekako potrebno jer se Hrvatska nalazi na globalnom tržištu i konkurentnost je najbitniji faktor opstanka industrije. Prikazan je povijesni tijek razvoja industrije, njeno sadašnje stanje te je analizirana industrijska strategija koja nosi temelje razvoja budućeg stanja hrvatske industrije. Kroz povijest je hrvatska industrija prolazila kroz različite faze i u zadnjih 25 godina, kada ona konstantno pada i teško opstaje na globalnom tržištu, više nego ikada se zagovaralo donošenje industrijske strategije. Iako je nakon 25 godina ukazivanja na probleme donesena samo strategija razvoja industrijske politike daleko je to od prave i konkretne odluke da se ona definira i krene s provođenjem. U nastavku je obrađena tema državnih potpora koje su također sagledane s teorijskog aspekta, ali i njenih učinaka i konkretnih brojki i utjecaja na provođenje industrijske politike. Državne potpore su u teoriji jako dobre jer omogućuju rastućim poduzećima lakši uspjeh uz potrebiti novčani stimulans kako bi bila likvidnija i mogla opstati u početcima. Međutim javlja se problem tromosti takvih poduzeća i konstantno oslanjanje na državu što može uzrokovati sve manju efikasnost tog poduzeća, a i njegovu samu propast. Zato Europska unija preferira horizontalne potpore koje indirektno pomažu poduzećima te ih potiče na veću efikasnost.