U razdoblju svjetske ekonomske krize stopa nezaposlenosti je rasla u Europi pa tako i u Hrvatskoj. Samom smanjenom ponudom rada, potražnja za ženskom radnom snagom te njihova zapošljivost je smanjenja, a odluka o nastavku školovanja sve češća. Nažalost, tržište rada nije još niti dan danas usklađeno sa visokim obrazovanjem, a i kako je sama organizacija većine fakulteta temeljena na teoriji, ulaskom u svijet tržišta rada žene na temelju rodnih karakteristika padaju u drugi plan poslodavcima. Unatoč zakonskoj regulativi, spolna diskriminacija je i dalje prisutna, iako ne više u mjeri u kojoj je bila zadnjih par desetljeća. Statistike u svijetu, kao i one u Europskoj Uniji i Hrvatskoj, pokazuju četiri točke u kojima je taj razmjer najizraženiji: u prosjeku žene zarađuju manje od muškaraca istog stupnja obrazovanja, žene češće od muškaraca obavljaju slabije plaćene poslove, žene su mnogo rjeđe zastupljene na višim, rukovodećim i odgovornijim mjestima, žene s istim kvalifikacijama i relevantnim zaslugama sporije i rjeđe napreduju od svojih muških kolega. Politike koje se provode preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje daju rezultate te su vidljivi mali, ali pozitivni pomaci u zapošljavanju slabije zapošljivih skupina. Moj zaključak neće biti ovom analizom reći da je potrebno manje visokoobrazovanih žena, pošto smo vidjeli da je izrazito visoka stopa nezaposlenosti, nego ću ovaj rad zaključiti ohrabrenjem i jačim i većim zalaganjem za svoja prava i znanje koje posjeduju.