Moderna teorija portfolija započela je sa razvojem još 1952. godine radom nobelovca H.M. Markowitza o portfolio selekcijii i efikasnoj granici skupa mogućih portfolija da bi 1963. W.A. Sharpe i J. Lintner, neovisno jedan o drugome, razvili model procjene kapitalne imovine. Model dovodi očekivani prinos imovine u linearnu vezu sa varijablom prinosa tržišnog portfolija uvećanog za prinos na nerizičnu imovinu. Prema beta koeficijentu, imovinu je moguće svrstati u tri kategorije s obzirom na osjetljivost na tržišne promjene: agresivne, ravnotežne i defanzivne. Odluka o investiciji ovisit će o koeficijentu averzije prema riziku, odnosno položaju investitorove krivulje indiferencije. U radu se provelo istraživanje nad dionicama Londonske burze pri čemu je za aproksimaciju očekivanog prinosa tržišta izabran The Financial Times Stock Exchange 100 tržišni indeks. Empirijskom analizom izveli su se pravac tržišta kapitala i pravac tržišta vrijednosnog papira pri čemu su identificirane podcijenjene i precijenjene dionice. Postupak selekcije optimalnog portfolija prikazan je na primjeru tri stupnja averzije prema riziku. Model procjene kapitalne imovine je jednostavan što ga čini jednim od najpoznatijih modela koji se koriste u praksi. Kritike modela usmjerene su na rigidne pretpostavke i jednostavnost procjene očekivanog prinosa na temelju jedne varijable. Zadnji dio rada posvećen je statističkoj analizi signifikantnosti varijable tržišnog prinosa u regresijskom modelu s jednom nezavisnom varijablom.