Regionalne ekonomske integracije imaju vrlo veliki značaj u suvremenom svijetu. Prije svega, zemlje unutar regionalnih integracija znatno brže povećavaju obujam izvoznih i uvoznih transakcija. Iako su regionalne integracije u svijetu na neki način međusobni konkurenti, one su i partnerski orijentirane s ciljem da se postigne što veća trgovinska razmjena odnosno otvorenost tržišta, kako među zemljama članicama tako i prema nečlanicama koristeći jedinstvenu gospodarsku politiku. Prema tome, u radu su analizirane sljedeće regionalne integracije: NAFTA, ASEAN, MERCOSUR te EU na kojoj je u radu poseban naglasak. Analizom regionalnih integracija, može se zaključiti kako one za svoje članice donose brojne koristi. Ovdje se posebno ističe Europska unija, kao trenutno najviši stupanj razvijenosti regionalne integracije. Podaci ukazuju na porast bruto nacionalnog dohotka per capita u svim državama članicama, ali isto tako i na povećanje izravnih stranih investicija. Doduše, EU se ipak susreće i s određenim problemima kao što su siromaštvo, nezaposlenost, nejedinstvo po pitanju monetarne politike (nisu sve EU članice i u Euro zoni) te nedovoljno prihvaćene zajedničke vrijednosti koje su ujedno i preduvjet za daljnje produbljivanje integracije. ASEAN je zasada ponajviše napredovao u pogledu održavanja mira i stabilnosti među državama članicama, dok se na ekonomska aspekte integracije tek nastoje usmjeriti i iskoristiti njihove prednosti. NAFTA je vrlo dobro integrirana regionalna zona slobodne trgovine s jasnim ciljevima i vidljivim napretkom. Naime, ovdje su sve članice utrostručile svoju trgovinu, a daljnji je napredak također vrlo izvjestan. MERCOSUR, s druge strane, karakterizira nestabilni odnosi među članicama, osobito s aspekta nejednake koristi za članice gdje se Brazil i Argentina nameću kao vodeće zemlje, a ostale imaju znatno manje koristi od regionalne integracije. To je glavni razlog usporenog rasta i razvoja čitave regionalne integracije.