Kroz ovaj se rad pokušava prezentirati problematika, vezana za sustave mirovinskog osiguranja na prostoru zemalja članica Europske unije. Kroz pregled razvoja mirovinskog osiguranja, biti će vidljivo, koliko se dinamično ti sustavi mijenjaju kroz povijest. Uvođenjem novih zakonskih rješenja i mirovinskih reformi prati se pokušaj EU da se uhvati u koštac sa sve većim zahtjevima i troškovima mirovinskog sustava. Pod utjecajem sve većeg broja korisnika mirovinskog osiguranja, i sve manje osiguranika, teret financiranja modernih sustava mirovinskog osiguranja sve se više prelijeva preko leđa državnih blagajni. Iz tog se razloga provode frekventne reforme u svim zemljama članicama, cilj kojih je restriktivno djelovati na radnu populaciju. Na taj se način uvođenjem strožih uvjeta, podižu dobne granice za pune starosne mirovine te se produžuju periodi uplate doprinosa. Cilj je takvih mjera osigurati stabilnije i dugotrajnije financiranje mirovinskih fondova, te neposredno i smanjivanje budućih troškova. Iz svega navedenog se može učiti, trend koji djeluje destimulativno prema mogućnostima za odlazak u prijevremene mirovine. Osiguranici koji kao takvi postaju građani drugog reda jer im se primanja znatno umanjuju ovisno o periodu vremena koji im nedostaje do pune starosne dobi. Izlaz od pada životnog standarda zato mogu tražiti u stimulativnim mjerama prema dobrovoljnim kapitalnim štednjama, koje se kroz razne stimulacije pokazuju kao jedno od rješenja za dopunu mirovinskih primanja.