Kulturni turizam jedan je od specifičnih oblika turizma koji su dobili zamah krajem dvadesetog stoljeća. Sama kultura je jedan od prvih i najjačih motiva putovanja, a u novije vrijeme sve više turista ima želju i potrebu za kulturnim uzdizanjem i upoznavanjem novih kultura. To je dovelo do nužnosti turističke valorizacije kulturnih resursa destinacija diljem svijeta. Kako bi se privuklo kulturne turiste destinacije se fokusiranju na svoje kulturno – povijesne, etnosocijalne, umjetničke, manifestacijske i ambijentalne resurse te na temelju njih oblikuju svoj kulturni turistički proizvod. Najveći potencijal razvoja takvog oblika turizma imaju zemlje koje se nalaze na područjima starih civilizacija antike i srednjeg vijeka zbog toga što se na tim lokacijama nalaze materijalna kulturna dobra koja privlače sve veći broj turista. Osim materijalnih, mogu se valorizirati i nematerijalna kulturna dobra poput folklornih običaja, književnog i umjetničkog nasljeđa različitih naroda diljem svijeta. Hrvatska, kao zemlja koja se nalazi na geografskom položaju koje je kroz povijest bilo sjecištem civilizacija i koje je naseljeno još od antičkih vremena, ima mnoštvo materijalne i nematerijalne kulturne baštine. Dobri primjeri za Hrvatsku svakako su Split i Dubrovnik, dva stara grada prepuna povijesti i kulturnih atrakcija, koji se u velikoj mjeri oslanjaju na kulturni turizam u izgradnji svog turističkog proizvoda. U ovom radu analizirani su kulturni turistički proizvodi ta dva grada i usporedba tih proizvoda.