U disertaciji se analizira utjecaj sustava poreza, socijalnih naknada i politika za povećanje isplativosti rada na poticaje za rad i stopu siromaštva u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji. Promatraju se osobe izvan rada i njihov hipotetski prelazak u svijet rada, a kao glavni pokazatelj isplativosti rada izračunava se participacijska porezna stopa (PPS), koja mjeri koliki će dio bruto plaće ostvarene na novom poslu biti izgubljen iz proračuna kućanstava zbog povećanja iznosa plaćenih poreza i smanjenja iznosa primljenih socijalnih naknada. Rezultati pokazuju da je prosječan PPS za osobe izvan rada u Hrvatskoj umjerene veličine uz značajan postotak osoba s visokom i vrlo visokim PPS-om. Utvrdilo se da vjerojatnost vrlo visokog PPS-a za osobe izvan rada pada sa stupnjem njihova obrazovanja i s razinom tržišnog dohotka koji ostvaruju njihov supružnik i ostali članovi kućanstva, a raste s brojem maloljetne djece. Nadalje, komparativna analiza isplativosti rada između Hrvatske i Slovenije sugerira da Slovenija ima viši PPS i veći udio osoba izvan rada s visokom i vrlo visokom PPS-om nego Hrvatska. Što se tiče analize politika za povećanje isplativosti rada u obje zemlje, rezultati pokazuju kako su obilježja politika vrlo važna, a odabir odgovarajućeg tipa politike ovisi o postavljenim ciljevima. Tako naknade za zaposlene koje se provjeravaju prema dohotku obitelji imaju bolje redistributivne učinke te veći utjecaj na povećanje poticaja za rad najranjivijih skupina (samohrani roditelji, parovi u kojima nitko ne radi, itd.), ali istovremeno smanjuju poticaje za rad drugog odraslog člana u paru.