Iskustvo provođenja populacijske politike kako u razvijenim europskim zemljama tako i u zemljama u razvoju, pokazuje da populacijska politika, bilo stimulativna ili restriktivna, koja je sadržana u sklopu ukupne razvojne politike, može računati na puni uspjeh tek onda ako respektira specifične demografske, socioekonomske i tradicijske prilike u tim zemljama, te ako se temelji na razumijevanju složenih međuzavisnosti razvoja stanovništva i društveno-ekonomskog razvoja, u datim povijesnim okolnostima. Imamo li na umu proces sprovođenja populacijske politike u drugoj polovici 20. stoljeća u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju, pokazuje se da je ta politika u obje grupe zemalja dala, u skladu s postavljenim ciljevima, određene, manje ili više, značajne rezultate. Naime, pokazalo se da suvremena razina, struktura i tempo gospodarskog razvoja u zemljama u razvoju, neminovno zahtijevaju induciranu demografsku tranziciju. Radi se o tranziciji u području nataliteta koja je stimulirana restriktivnom antinatalističkom politikom, koja je u mnogim zemljama (posebno u Kini), dala u području smanjenja nataliteta zapažene rezultate, iako je vezano uz tradicijske čimbenike, dovela i do nekih problema (primjerice do viška muške nad ženskom djecom zbog preferiranja muške djece, a time i do neravnoteže u ukupnoj strukturi stanovništva prema spolu). U suvremenim uvjetima gospodarske krize i njenih pratećih pojava, ta je politika postala važan oslonac za poboljšanje ne samo demografskih već i razvojnih trendova u zemljama u razvoju, u kojima su dugoročni ekonomski i socijalni učinci te politike vidljivi u smanjenju demografskih investicija, uz istodobno povećanje ekonomskih, razvojnih investicija. Ove posljednje stvaraju dugoročno povoljnije uvjete za ubrzanje demografske tranzicije u području nataliteta.