Klasična škola ekonomske misli ima najrigidnije mikroekonomske temelje. Savršenost informacija je snažna pretpostavka za koju se može reći da je nemoguća u realnom svijetu, opća ravnoteža je također teško zamisliva uz rigidnost plaća koja je ipak realnost. Treba ipak uzeti u obzir vrijeme djelovanja tih škola jer u vrijeme klasičara postojala je slobodna trgovina i ekonomija koja je bila vrlo blizu laissez faire ekonomiji. Keynes je kritizirao takve modele i razmišljanja jer je vidio da krize mogu potrajati dugo i da nezaposlenost može biti nedobrovoljna. U takvom slučaju mehanizam tržišta neće uspjeti dovesti gospodarstvo na prijašnje razine outputa i zaposlenosti te je prema Keynesu državna intervencija potrebna. Keynes nije ponudio mikroekonomske temelje za svoje pretpostavke o rigidnosti plaća, jednom od glavnih razloga zašto ne dolazi do uspostave ravnoteže. Upravo je to razlog kritika njegovih modela, kao i kritika da nije dao opći model neravnoteže, već samo dva specijalna slučaja u vidu zamke likvidnosti i neelastične IS krivulje. Neoklasični modeli imaju snažne mikroekonomske temelje jer, prema neoklasičnom razmišljanju, upravo agenti čine gospodarstvo i njihovo ponašanje koje dovodi do maksimizacije profita i korisnosti dovodi do agregatnih fenomena. Neoklasičari imaju mnogo sličnosti s klasičarima, no olabavili su pretpostavku o savršenim informacijama koja im se nije činila realnom te uvode nepotpune informacije i racionalna očekivanja. U tim slučajevima može doći do poslovnih ciklusa i odstupanja outputa i zaposlenosti od prirodnih razina, ali samo ako agenti krivo protumače promjene razine cijena kao promjene relativnih cijena. U tom slučaju je novac ne-neutralan, ali samo u kratkom roku.