Turizam predstavlja jednu od najkompleksnijih i najmasovnijih pojava u svijetu sa svim svojim pripadajućim specifičnostima i obilježjima, ali takav nije bio oduvijek. U diplomskom radu objašnjavaju se faze razvoja turizma, od početaka njegovog razvoja za uzak krug potencijalnih turista pa do razvoja masovnog turizma. Masovni se turizam u Republici Hrvatskoj počeo razvijati šezdesetih godina 20. stoljeća, u doba bivše države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tada su nastali brojni turistički objekti iznimne arhitektonske vrijednosti koji su u ono doba mogli primiti više turista nego je cjelokupno mjesto imalo stanovništva. Iako devastirana, ova moderna turistička arhitektrua ima potencijal za revitalizaciju, bilo za primarno turističku namjenu ili neku drugu svrhu. Ovi objekti većinom su betonski pa ih se često naziva „betonskim spavačima“, ali oni su imali skroz drugu ulogu, a to je bilo da sačuvaju obalu od prekomjerne betonizacije koja je danas sveprisutna na Jadranskoj obali. Koliko god ovo zvučalo suludo zapravo je u potpunosti logično jer umjesto takvih nekoliko velikih kompleksa s oznakom javnog dobra, a koji su planski građeni, danas se gotovo svakom pojedincu dopušta gradnja bez nekog prevelikog prostornog planiranja i sve se svodi na individualna rješenja. Jasna je stvar da turizma nema bez prostora, a isti se taj prostor iskorištava na neprikladan način, bez adekvatnih planova i strategija, zbog čega ugrožavamo daljnji rast i razvoj turizma. Naglasak se stavlja i na gospodarenje prostorom u turističke svrhe, ulogu destinacijskog menadžmenta, a posebice na prostorno planiranje na jadranskoj obali gdje se većina hrvatskog turizma i odvija.