Svi dugovi proizašli iz financiranja manjkova opće države nazivaju se javnim dugom. Javni dug nastaje na nekoliko karakterističnih načina: za potrebe financiranja kapitalne izgradnje, pokrivanje tekućih rashoda države,radi budućih potencijalnih obveza države (sanacije financijskih institucija i poduzeća, umirovljenici, zdravstvo i dr.). Ovisno o tome duguje li država vjerovnicima u zemlji ili inozemstvu, razlikujemo domaći i inozemni javni dug . Prednost domaćeg financiranja uključuju razvoj domaćeg financijskog tržišta, veću transparentnost te manju izloženost vanjskim rizicima, dok prednost financiranja u inozemstvu niža kamatna stopa. Pretjerana ekspanzija javne potrošnje u svakoj zemlji ima za posljedicu makroekonomsku nestabilnost, usporen rast proizvodnje i BDP-a, zaduživanje te izostanak ekonomskog rasta. Osamostaljenje Hrvatske za nju je značilo i preuzimanje početnog inozemnog duga, instantnu ekspanziju javne potrošnje i gomilanje javnog duga bez učinkovitih planova, dok bi se država se treba zaduživati isključivo radi financiranja investicijskih aktivnosti u gospodarstvu, a ne (isključivo) radi tekuće javne potrošnje. Problemi koje donosi visok javni dug uključuju i smanjenje količine novca za finaciranje javnih potreba. Nadalje, otplata javnog duga putem visokih poreza tereti ne samo sadašnje već i buduće generacije poreznih obveznika, a država svojim zaduživanjem ograničava količinu novca koju bi privatni sektor mogao posuditi. Prevelik javni dug obično znači da je i neodrživ, i destabilizira domaće gospodarstvo mogućim povećanjem inflacije. Važno je odrediti granicu, iako nema automatske veze između rasta javnog duga i inflacije.