Svrha ovog rada je empirijski analizirati potražnju za prirodnim plinom na uzorku od odabranih zemlja OECD-a u periodu od 1995. do 2019. godine te vidjeti jeli međunarodni sporazum o smanjenju klimatskih promjena (protokol iz Kyota) imao utjecaj na njenu potražnju. Analiza je provedena na temelju tri panel modela: model združene regresije, model sa fiksnim efektima i modelom sa slučajnim efektima. Zavisna varijabla u svim modelima je bila potrošnja prirodnog plina, a nezavisne su: BDP, inflacija energije, potražnja za drugim izvorima energije, svjetske rezerve prirodnog plina, direktne strane investicije, udio urbanog stanovništva u ukupnom te binarna varijabla koja prikazuje vrijeme kada je protokola iz Kyota bio na snazi u odabranim zemljama. Odabir najboljeg modela se vršio na temelju tri testa: F-test, Hausmanov test i Breusch-Paganov LM test. Kao najbolji model odabran je model sa fiksnim efektima u kojem su bile značajne varijable BDP, potražnja za drugim oblicima energije i udio urbanog stanovništva. BDP i udio urbanog stanovništva su imali pozitivan utjecaj na potražnju za plinom, dok je potražnja za drugim oblicima energije imala negativan utjecaj. Rezultati provedenog istraživanja su pokazali kako protokol iz Kyota nije imao statistički značajan učinak na potražnju za prirodnim plinom. Iako varijabla nije bila značajna ona je imala negativan utjecaj na potražnju za prirodnim plinom, odnosno njegova potražnja je u prosjeku manja u odnosu na razdoblje kada protokol nije bio zakonom vezujući.