U posljednjim je desetljećima u Europi došlo do pada stope nupcijaliteta (broj sklopljenih brakova na 1000 stanovnika) te povećanja dobi prvog ulaska u brak. Brak sve češće zamjenjuje kohabitacija partnera ili pak odnos kojeg bi se moglo nazvati „živjeti odvojeno, a zajedno“ (Living Apart Together). Razvodi su u porastu u apsolutnom i relativnom iznosu. Na razini Europske unije godišnje se razvede gotovo milijun brakova, iz čega proizlazi da se skoro svaki drugi sklopljeni brak razvede. Regionalne razlike su velike, ovisno o uznapredovalosti druge demografske tranzicije. Prema udjelu razvoda i udjelu djece rođene izvan braka prednjače sjevernoeuropske zemlje, dok su zemlje juga Europe po tom pitanju „tradicionalnije“. Razvod braka nije moguće promatrati kao izdvojeni fenomen. Porast broja i udjela razvoda prvi je znak prelaska u drugu demografsku tranziciju, odnosno nagovještaj smanjenja važnosti institucionalne obitelji te dekonstrukcije društvenih obiteljskih normi. Ovaj trend slijedi odlaganje ulaska u brak, (pred- i post- bračna) kohabitacija te porast izvanbračnog rađanja. Napredovanjem navedenih trendova pojavila se potreba za statističkim praćenjem sklapanja i disolucije neformalnih brakova. O tome najbolje svjedoče primjeri Islanda i Italije gdje se podaci podjednako prikupljaju za formalne kao i neformalne brakove. Naposljetku, evidentno je da će razvoda biti sve više, kao što će biti više obiteljskih formi i različitih oblika zajedničkog života. Nastave li se ovi trendovi nije isključeno da se postavi pitanje same definicije braka, kao i obitelji, te razvoda/raspada istog. Pitanje troškova razvoda nadilazi opseg istraživanja ovog rada, ali ono je vrlo bitno i predstavlja veliki trošak za pojedince, kao i državni proračun.