Između 2000. i 2007. došlo je do razdoblja opsežne ekspanzije u kreditiranju kućanstava u Hrvatskoj. Zbog duboke ekonomske krize, mnoga su se kućanstva suočila s problemima otplate svog duga. Među njima su najistaknutiji oni s kreditima denominiranim u švicarskim francima. Porast vrijednosti švicarskog franka u odnosu na hrvatske kune u kombinaciji s visokim kamatnim stopama, povećao je mjesečne otplate kredita za ove kredite u prosjeku za 220 eura. U 2011. godini, kada je švicarski franak bio na najvišoj vrijednosti (prije intervencije Švicarske narodne banke u rujnu 2011.), bilo je oko 100.000 kredita denominiranih u švicarskim francima. Većina njih – oko 75.000-bili su dugoročni stambeni krediti. Ugovaranjem valutne klauzule, stranke preuzimaju valutni rizik jer njihovo ugovaranje utječe na njihov financijski položaj jer se ekvivalent novčanog toka u kunama (anuiteti, rate ili mjesečne rate po kreditu) mijenja ovisno o tečaju valute u kojoj je valutna klauzula ugovorena. U radu se govori o kreditima koji sadrže valutnu klauzulu te se navode prednosti takve klauzule kao što su povoljnije kamatne stope, ali i nedostatci ilustrirani na primjeru kredita u švicarskim francima. Zaključak rada je da je valutna klauzula svojevrstan rizik kojeg preuzima vjerovnik koji mora biti svjestan svih činjenica prilikom odlučivanja.