Stanje globalne ekonomije je alarmantno. Rastuća nejednakost, siromaštvo, migracijske krize, financijski kolapsi i prevelika zaduženost i javnog i privatnog sektora ukazuju na strukturnu krizu, a ne minorne konjukturne pomake. U pozadini svih uzroka leži tendencijski pad profitne stope, objašnjen samom zakonitošću i logikom akumulacije kapitala. Nakon 1970-ih i potpunog paradigmatskog zaokreta rasta i razvoja, procesi liberalizacije i deregulacije pojačavaju divergentne učinke globalizacije te potpomažu rastuću nejednakost, u izostanku adekvatnog institucionalnog okvira, s iracionalnom i neefikasnom raspodjelom vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Pojačana nestabilnost i volatilnost financijskih tržišta, koja danas u potpunosti dominiraju nad realnim sektorom, čine globalnu ekonomiju iznimno ranjivom čak i na najmanje poremećaje.45 Strukture moći i odlučivanja pomjerile su se snažno prema multinacionalnim korporacijama, a disproporcija odgovornosti i rizika utemeljuje veliki moralni hazard našeg vremena, posljedica kojeg je socijalizacija gubitaka, a privatizacija profita. Na taj način uništava se društveno tkivo, solidarnost, ljudskost. Ekonomski relevantno, sistem postaje neefikasan u alokaciji resursa, u određivanju cijena, u poticanju rasta i razvoja jednakih šansi. Država i tržište bivaju udruženi u zajednički klasni poduhvat, a nuspojava je gubitak demokratske legitimnosti, razdiranje srednje klase i sve veće suprotnosti i antagonizmi u geopolitičkim relacijama, koje ponovno dobivaju imperijalne karakteristike