Definicije fonoloških poremećaja nerijetko su se mijenjale tijekom povijesti te su u sebi sadržavale karakteristike koje danas autori smatraju artikulacijskim poremećajima. Tek se napretkom lingvističke i logopedske znanstvene djelatnosti pažnja usmjerila na fonološke poremećaje (Milošević i Vuković, 2016). Zbog terminoloških preklapanja otežano je definiranje fonoloških poremećaja, što se odražava i na dijagnostičke kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se postavila dijagnoza fonološkog poremećaja, a zbog neutvrđenih okvira postavlja se pitanje provedbe odgovarajuće procjene. U Hrvatskoj ne postoji standardizirani dijagnostički test namijenjen isključivo za procjenu fonoloških poremećaja, a logopedi se u tom procesu služe nestandardiziranim metodama procjene, pri čemu se kao najčešći postupci izdvajaju ponavljanje pseudoriječi, pravih riječi i logatoma (Cegur, 2019). Spomenutim postupcima ispituju se sposobnosti fonološke obrade i fonološkog pamćenja. Percepcija, kratkoročno pamćenje i fonološka obrada temelj su uspješnog usvajanja jezika, a neučinkovita pohrana fonološkog materijala u kratkoročnom pamćenju može uzrokovati teškoće u razvoju svjesnog znanja o sustavu glasova kada je riječ o teškoćama na razini fonološkog pamćenja (Blaži i Arapović, 2003). Iako hrvatski logopedi dobro prepoznaju glavna obilježja fonološkog poremećaja, istaknuti su nedostaci u sustavnosti procjene i potreba za stvaranjem smjernica za rad na nacionalnoj razini (Cegur, 2019), stoga je cilj ovog rada dati pregled dosadašnjih istraživanja i utvrđenih znanstvenih spoznaja vezanih uz definiranje i dijagnosticiranje fonoloških poremećaja, s posebnim naglaskom na fonološku obradu i fonološko pamćenje kao važne mjere u dijagnostici ovog poremećaja. Na osnovu pregleda dostupne literature pobliže će se odrediti okvir fonoloških sposobnosti s ciljem boljeg razumijevanja i interpretacije fonološkog poremećaja.