Pirinejski je poluotok, a posebno područje današnje Španjolske, u srednjem vijeku bio naseljen muslimanima, Židovima i kršćanima. Srednjovjekovna povijest Španjolske obilježena je brojnim prevratima i ratovima za prijestolje. Stupanjem Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog na španjolsko prijestolje dolazi do velikih promjena. Oni su svojim načinom vladanja započeli razvoj moderne španjolske države. Krajem 15. stoljeća osnovali su Španjolsku inkviziciju, podvrgnuvši je svojoj izravnoj upravi. Španjolska je inkvizicija progonila preobraćene Židove i muslimane, a kasnije i protestante, osobe koje su počinile neki vjerski prekršaj ili djelovale protiv vjere i dr. Nakon Ferdinanda i Izabele, na španjolsko prijestolje stupa Karlo V., koji je konačno ujedinio španjolska kraljevstva te nastavio ostvarivati želju za jedinstvom vjere i naroda, podupirući djelatnost Španjolske inkvizicije. Tu je zadaću nastavio i njegov nasljednik, Filip II. Na čelu Španjolske inkvizicije nalazio se vrhovni inkvizitor i Vijeće Supreme. Najpoznatiji vrhovni inkvizitor bio je Tomas de Torquemada, a među važnijima je bio i Fernando de Valdez. Osoblje inkvizicije bilo je veoma brojno, a sastojalo se od plaćenih i neplaćenih službenika. Sudski je postupak bio obilježen strogom tajnošću te se sastojao od nekoliko dijelova, od kojih je svaki imao svoju ulogu i važnost.