Geografski položaj grada utvrde otvorenog prema moru odredio mu je posebnu ulogu u razvoju pomorstva. Njegov pomorski značaj rastao je kroz stoljeća, a svoj najveći vrhunac dostiže u 15. i 16. stoljeću. Od 1205. - 1358. godine pod mletačkim je vrhovništvom. U tom razdoblju, ipak, bilježi se kontinuirani napredak dubrovačke komune te razvoj pomorstva i trgovine. U tom je razdoblju kodificiran Dubrovački Statut (1272.), u kojem je sedma knjiga posvećena pomorstvu. Prekretnica u razvoju grada nastupa u drugoj polovici 14. stoljeća, nakon Zadarskog mira, kada Dubrovnik izrasta u važno pomorsko-trgovačko središte. Od tog perioda jačaju i veze s ostalim hrvatskim primorskim krajevima, kao i sa udaljenim zemljama Mediterana pa sve do Atlantika. Dubrovnik tako postaje i grad koji sve više gradi brodove, ali i koji kupuje u drugim brodograđevnim središtima, za izvan jadransku plovidbu. Pomorski život i trgovina Dubrovnika bilježe veliki uspon tijekom 15. i 16. stoljeća, a gradska luka postaje glavno pristanište na udaljenim putovanjima drugih zemalja, uglavnom dubrovačkih saveznika. Iako su ostali u stalnom podređenom položaju prema Turskoj, to ih nije spriječilo da postanu jadranskim divom. Diplomacija Republike odigrala je značajnu ulogu u manevrima spram Turske i Španjolske, a uz to Dubrovnik uživa i podršku Pape. Stoga i ne čudi kako je Dubrovnik uvršten među vodeće svjetske brodgrađevne sile, a s trgovačkom mornaricom među prve u svijetu. Tijekom tih zlatnih godina dubrovačkog pomorstva, brojke govore same za sebe: 180 brodova sa oko 36 000 kola nosivosti (približno 56 810 tona), djeluje oko 250 kapetana i preko 5 000 mornara. Do opadanja dubrovačke moći dolazi već u ranim godinama 17. stoljeća kada ih pogađa teška ekonomska kriza, prebacivanje pomorskih putova na Atlantik i konkurencija atlantskih trgovačkih mornarica.