| Sažetak | Srpska pobuna u Hrvatskoj započela je 1990. godine, a završila je 1995. godine slomom države pobunjenih Srba. Važne čimbenike koji su doveli do pobune Srba treba tražiti u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, ali i u Titovoj Jugoslaviji. Tito, Partija i Jugoslavenska narodna armija bili su stupovi koji su narode Jugoslavije držali u jednoj državi. No, nisu svi narodi bili zadovoljni svojim položajem, kako političkim tako i gospodarskim. Srbiji nije odgovarao Ustav koji je donesen 1974. godine jer je ona njime gubila dominaciju u Jugoslaviji, a i njene pokrajine Vojvodina i Kosovo dobile su gotovo status republika, dok su ostale države Ustav dočekale s veseljem jer se njime poticala samostalnost te samoupravnost republika. Nakon Titove smrti, Srbija je pokušala pregovarati s ostalim državama o promjeni državnog uređenja Jugoslavije, a kako su svi pregovori bili neuspješni, odlučila je ostvariti svoje ciljeve nasilnim sredstvima. U Srbiji i u cijeloj Jugoslaviji, nastao je općenarodni nacionalni pokret kojeg su pokrenule srpska inteligencija, kulturne i znanstvene ustanove te Srpska pravoslavna crkva. Veliki predvodnik Srbije bio je Slobodan Milošević, koji se predstavio kao čovjek koji će spasiti Jugoslaviju, koja je bila pred raspadom, a zapravo je radio na ostvarenju „Velike Srbije“, projekta kojeg je smislila srpska inteligencija. Kako su granice „Velike Srbije“ završavale na teritoriju Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su za „Veliku Srbiju“ zauzeli dijelove hrvatskog teritorija te na njima stvorili svoju republiku. Hrvatska se na sve načine borila da vrati svoje nasilno oduzete teritorije, a u tome je uspjela 1995. godine kada je srušila Republiku Srpsku Krajinu i 1998. godine kada je uspostavila puni suverenitet nad dijelovima koji su bili okupirani. |
