Lik fatalne žene pojavljuje se u razdoblju romantizma te se od tada može pratiti postupna evolucija ovoga lika koji svoj potpuni procvat doživljava u razdoblju hrvatskoga realizma. Šenoa u svome romanu Zlatarevo zlato predstavlja prototip fatalne žene u obliku lika udovice Klare. Iako se Klara smatra prototipom fatalne žene u hrvatskoj književnosti, u njezinoj osobnosti nisu u potpunosti utjelovljene sve značajke femme fatale. Josip Eugen Tomić nastavlja Šenoinu tradiciju oblikujući lik fatalne Melite te dodatno razvija lik fatalne žene. Ipak, fatalna žena sa svim svojim prepoznatljivim značajkama dovedena je do vrhunca u liku Laure iz Kovačićeva romana U registraturi. Zanimljiva je činjenica da iako je fatalna žena prvenstveno produkt romantizma, potpuni procvat doživljava u romanu koji se smatra najrealističnijim od svih romana u hrvatskoj književnosti. Iako sve fatalne žene dijele brojne zajedničke osobine, ipak se mogu zamijetiti i neke razlike među njima, te se tako može promatrati postupni razvoj ovoga lika. Također, fatalne žene ispunjavaju određene funkcije u romanima, od kojih je svakako najznačajnija uloga fatalne žene kao "motora naracije". Fatalna žena izrazito je popularan lik u hrvatskoj književnosti koji je zbog svoje polifunkcionalnosti i polivalentnosti zanimljiv i jednima od najznačajnijih hrvatskih pisaca. Tako se motiv fatalne žene može smatrati jednim od zaštitnih znakova hrvatskih romana 19. stoljeća.